Obitelji našle spokoj: Nikada ne smijemo odustati od nestalih

Sretna sam, ali i beskrajno tužna što mi se moj Dado vraća kući nakon toliko godina. Konačno će pronaći svoj mir. I ja uz njega. Naša kalvarija je završila, kroz suze nam je u srijedu govorila Davorka Tutić (54). O svojoj neprežaljenoj ljubavi, Dadi Tutiću koji je ubijen i bačen u masovnu grobnicu kraj zloglasne vile Gavrilović u Petrinji i višedesetljetnoj potrazi pripovijedala nam je 2017. godine u serijalu “Nestali”. Sada, tri godine kasnije, i ona je uz ostale sugovornice iz serijala, Mariju Raužan, Miru Nikl te rodbinu i prijatelje Žarka Manjkasa Crvenkape, zaključila najmučnije poglavlje svog života.

POGLEDAJTE VIDEO:

- Da je sve ostalo kako treba, slavili bismo 27 godina braka. Ja njega i danas vidim živog i sjećam se našeg zadnjeg susreta, kad se vraćao na frontu. Zagrlio me, poljubio i rekao: ‘Ti znaš da sam ja snalažljiv, sve će biti u redu’. I eto, ništa više nije u redu - pričala nam je Davorka u ožujku 2017. godine svoju tužnu priču. Supruga je upoznala 1989. u sad razrušenom petrinjskom hotelu. Ubrzo su se vjenčali i prve godine braka željeli su provesti uživajući jedno s drugim. Živjeli su kod Dadinih roditelja, putovali, a djecu i gradnju kuće ostavili za buduće godine. Došao je rat i uništio im život.

- Bili smo mladi, zaljubljeni i sretni. Nije uništena samo njegova nego i moja mladost. Ja njega sanjam i dan danas. U snu smo sretni, zagrljeni, a kad se probudim, sjedim na krevetu, svjesna da je to bio samo san - rekla je Davorka.

Tad nam je i ispričala da je supruga posljednji put čula 14. rujna oko 16 sati. Rekao joj je: “Nemoj me ići tražiti, bit će sve dobro. Kad budem mogao do telefona, javit ću ti se”.

Prepoznala tranzistor

Nakon Oluje, 26. rujna 1995. godine, ekshumirani su posmrtni ostaci strijeljanih hrvatskih branitelja sa stratišta u Petrinji. Na identifikaciji na Šalati prepoznala je tranzistor, suprugovu malu Majku Božju i novčanik u kojem je još bio neki novac.

- Mislila sam: ‘To je to, sad nema druge istine i nema nadanja čim si prepoznao stvari’. Kraj sebe sam imala Dadin zubni karton i, kad su ga vidjeli, eliminirali su me rekavši da to nije on jer nisu pronašli lubanju. I forenzičari su mi rekli da su tijela bila u fazi raspadanja. Kako bilo, kosti svog supruga još nisam pronašla. Tko zna, možda još leži negdje na ovim obroncima, a nije isključeno ni da su tijela zamijenjena - s bolom nam je govorila Davorka.

Isto kao i tog 26. rujna 1995. godine osjećala se i kada joj je u srijedu na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati potvrđeno da se pronađeni skeletni ostaci 99,9 posto podudaraju s DNK Dadine obitelji.

Godinama tragala za njim

- I našla sam ga, svojom upornošću, borbom i zahvaljujući Savezu udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, Hrvatskom Feniksu, svim našim članicama, a posebice Stjepanu Sučiću i Višnji Bilić iz Uprave za zatočene i nestale i ministru hrvatskih branitelja Tomi Medvedu. Dugi niz godina, na svakom našem Saboru i skupštini na kojima smo se okupljali, potezala bih pitanje pronalaska supruga Dade. Godine su prolazile, vlade su se mijenjale i svi obećavali i govorili da će se riješiti. No ništa se nije rješavalo. A onda, 2018. godine na Saboru Udruge nestalih u Baškoj, razgovarala sam s Višnjom, Sučićem i ministrom Medvedom, koji su mi rekli da će dati sve od sebe da se to riješi. I hvala Bogu, riješilo se a hvala i obiteljima koje su to omogućile - niže Davorka otirući suze. Od njega će se posljednji puta oprostiti u utorak na groblju u Sisku.

Iako je za njim tragala gotovo tri desetljeća, neke navike nisu izblijedjele. Tako mu i danas na svaki rođendan kupi neku sitnicu.. Za njega. Za njihovu ljubav... 

Više od 160 ispovijesti

U studenom 2016. godine Hrvatska je tragala za 1940 ljudi nestalih u Domovinskom ratu. Upravo zbog te prevelike brojke, ali i činjenice da su problem nestalih mediji zaboravili i zapostavili, dnevni list 24sata odlučio je pridonijeti rješavanju tog važnog pitanja, iščupati ga s margina i dići u fokus javnosti. Željeli smo probuditi svijest i savjest svakog pojedinca da napokon prijavi svaku do sada prešućenu informaciju. Do danas smo objavili više od 160 ispovijesti, a unatoč silnoj tuzi i boli, obitelji su nam otvorile vrata svojih domova, srca, i s nama podijelili višegodišnje razočaranje, nade, misli... 

Ispričale su nam kako nestale sinove, muževe, žene, djecu, braću, majke i očeve traže već godinama, mole za njih, pate u tišini, pale im svijeće kraj križeva jer ni danas ne znaju gdje su njihove kosti. Od trenutka nestanka svojih najmilijih obitelji su pokušale sve kako bi ih pronašle. Obilazile su institucije, Srbe povratnike, ispitivale, molile, obilazile grobišta, odlazile na identifikacije.
Nakon četvrt stoljeća ustrajnog traganja, tim obiteljima više nije bitno ni tko ih je ubio. Samo žele pronaći posmrtne ostatke i dostojno ih pokopati. Osim već pomalo izblijedjelih slika, jedino što im je od njihovih najmilijih ostalo su uspomene.

I možda pokoji predmet koji sve ove godine čuvaju kao relikviju. Serijal “Nestali” iznjedrio je i dvije knjige: “Nestali” i “Nestali 2”, u kojima su objedinjene ispovijesti obitelji.

- S pronalaskom posmrtnih ostataka supruga našla sam svoj mir. Iako su i danas prisutni ona muka i nelagoda, nema više iščekivanja. Puno lakše živim i kad me uhvati žuta minuta, odem suprugu na grob i zapalim mu svijeću. Imam komadić tog hladnog kamena i daj Bože svim obiteljima da pronađu svoje nestale iz Domovinskog rata, iskreno kaže Marija Raužan (64).

Bilo je teško preživljavati

Njezinu tužnu ispovijest o dugotrajnoj i mučnoj potrazi za suprugom Marijanom, koji se od 18. studenog 1991. godine vodio kao nestao u Domovinskom ratu objavili smo u serijalu “Nestali” u prosincu 2016. godine. Vremenom je saznala da su joj supruga ubili u logoru Stara Gradiška, no njegovih posmrtnih ostataka nije bilo. Šest mjeseci nakon objavljene ispovijesti identificirala ga je na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati i dostojno pokopala u obiteljsku grobnicu u Cvitovićima kraj Slunja.

- Bilo je teško preživljavati i živjeti s tim, ali čim sam ga dostojno pokopala, ljutnju je zamijenila sreća što mu mogu doći na grob. Jer znam da je tu. Stanem ili sjednem na grob i pričam mu... Pričam mu o svemu što se dogodilo. A kad dođem kući, kao da osjećam da je tu i da kaže: ‘Samo tako hrabro naprijed, imaš za koga živjeti’. Moja ratovanja su prošla, sad mirno živim s boli dostojne čovjeka. Moj križni put je završen te mislim da je i moj suprug našao svoj mir - zaključila je Marija.

Nakon objavljene priče u serijalu svoj mir je pronašla i Mira Nikl (74), majka koja je dugih 25 godina tragala za sinom Vladom. 
Zadnji put ga je vidjela u jesen 1991. godine, a identificirala na Zavodu za sudsku medicinu na zagrebačkoj Šalati u travnju 2017. godine. Tad nam je rekla da je rane na srcu peku kao i te ratne 1991. godine.

- Kad sam došla na identifikaciju, bilo mi je teško. Ali sad mi je puno lakše. Nešto se prelomilo u meni te sad znam da je on gore i da će biti u redu. Znate, bol kad majka izgubi dijete ne može se ni s čim mjeriti. Kao da se dio mene odvojio - rekla nam je Mira, spokojna što ima gdje zapaliti svijeću sinu.

Olakšanje i spokoj osjetili su i rođaci legende Domovinskog rata Žarka Manjkasa Crvenkape. Poginuo je u HOS-ovoj štafeti smrti 1991. godine u Bogdanovcima. Posmrtni ostaci pronađeni su tek početkom 2020. u Marincima,  a rođak Nikola Vidmar identificirao ga je u veljači 2020. godine na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati.

Tragaju za 1869 ljudi

O hrabrom junaku Bogdanovaca, Žarku Manjkasu Crvenkapi, pisali smo lani u lipnju. Njegov zapovjednik, pukovnik u mirovini Damir Radnić (62) i školski prijatelj Stjepan Dugan (54) prisjetili su se života i posljednjih dana neustrašivog heroja koji je uništio 12 tenkova. Kažu da je bio sjajan mladić.

- Žarko nas je sve zadužio, ne samo djelom, nego poštenjem, nadahnjujućim visokomoralnim, a s druge strane naivno dječjim ponašanjem. Nastavit ćemo štovati njegov lik i djelo. A Dugan, Žarkov najbolji prijatelj, još tuguje za prijateljem kojeg je volio kao brata.

- Da me čuje, rekao bih mu da sam sretan što mi je bio prijatelj i što smo zajedno odrasli. Volio sam ga kao rođenog brata - kroz suze je zaključio Stjepan Dugan.

Hrvatska u ovom trenutku traga za 1869 ljudi nestalih u Domovinskom ratu. Potraga za njima i dalje se mora nastaviti, od njih ne smijemo odustati i ne smijemo ih zaboraviti. Toliko dugujemo njima i članovima njihovih obitelji.