‘Nikad mi ni jedan ranjenik nije umro u sanitetskom vozilu...’

Sanitetska ekipa u vrijeme Domovinskog rata radila je samozatajno i u tišini. Danas 60-godišnji Stanko Šincek iz Varaždina bio je načelnik saniteta 7. gardijske brigade, brigade koja je jedina imala vlastiti sanitet s tek šest, umjesto po pravilu 13 motornih vozila. Šincek je sa svojom profesionalnom ekipom kupio, izvlačio i vozio ranjene do najbliže bolnice. 

'Neke smrti nikad ne preboliš'

- Moja ekipa i ja smo naučili raditi taj posao i najvažnija plaća bila nam je osmijeh čovjeka kojem smo uspjeli pomoći. To je bio vrlo težak i stresan posao, jer su to bili naši prijatelji iz postrojbe. Njihova smrt i pogled na njihove obitelji ostavili su najviše traga na moje zdravstveno stanje. S dobrom organizacijom uvijek smo uspijevali organizirati punktove za izvlačenje ranjenika. U sanitetskom vozilu su bili vozač i tehničar te se moram pohvaliti da mi ni jedan ranjenik nije umro u vozilu. Vozili smo ih u najbližu bolnicu, a poginule, pogotovo one koji su bili u jako lošem stanju, također u bolnicu zbog obdukcije kako bi ih se moglo identificirati - pripovijeda nam Šincek. 

Ističe da se takvo zajedništvo kakvo su imali na ratištu više ne može doživjeti. U njegovoj sanitetskoj ekipi nitko nije bio ranjen, no jedan mladi medicinski tehničar iz Varaždinskih Toplica, Goran Horžić, izgubio je život 5. kolovoza u raketiranju tijekom Oluje. Imao je samo 21 godinu, uvijek je bio vedar i veseo te njegovu pogibiju kolege nikad nisu preboljele. 

'Bolje da mene pogodi nekoga nekoga tko ima obitelj'

Šincek je u Domovinski rat otišao 1991. godine iz varaždinske bolnice kao viši medicinski tehničar. Imao je 34 godine i isprva je bio pripadnik Tigrova, a nakon što je 23. prosinca 1992. godine ustrojena 7. gardijska brigada, postao je dio nje. Do tada je radio u jedinici intenzivnog liječenja. U to vrijeme na snazi je bila odluka Vlade da svakoga tko se odluči otići u Domovinski rat radno mjesto mora čekati. 
- Na početku rata u vrlo sam kratkom roku ustrojio sanitetsku službu. Bili su mobilizirani i neki liječnici iz bolnica i domova zdravlja, a među njima i fizijatri reumatolozi, dr. Ivan Đidić iz bolnice u Varaždinskim Toplicama te kao mladi liječnik dr. Miljenko Zadravec, koji nam se priključio u 7. gardijskoj brigadi 1994. godine. Kao vođa tima uvijek sam imao sve informacije o ranjavanjima na terenu te bih prvi krenuo zajedno s najbliže postavljenim sanitetom skupljati ranjene i mrtve. Često sam znao reći da je bolje da mene pogodi nego netko nekoga tko ima obitelj. S vremenom smo naučili izbjegavati granate i paljbu neprijatelja. Čuli bismo paljbu, topove, no po zvuku smo točno znali hoće li prijeći preko našeg saniteta ili se moramo skloniti. Za Oluju sam sve pripremio, no iz opravdanih zdravstvenih razloga nisam sudjelovao u njoj. Zapravo, mi smo se od početka rata spremali za Oluju. To nam je bio cilj. Znali smo da će se dogoditi, ali nismo znali kad će to biti - rekao je tadašnji načelnik saniteta Šincek i bojnik HV-a. 

'Nastojali smo uvijek biti vedri i nasmijani'

Svi njegovi medicinski tehničari i medicinske sestre iza sebe su imali bogat radni staž. U počecima rata imali su tek dvije sanitetske ekipe za teren, a dvije godine kasnije imali su sedmero liječnika, deset sestara i devet medicinskih tehničara. U Oluji su imali šest mobiliziranih sanitetskih ekipa na terenu, a šest ih je bilo profesionalnih.  

- Uvijek bismo najprije zbrinuli najteže ranjenike, a kasnije lakše. Vozili bismo ih do određenog punkta, gdje ih je preuzimala druga ekipa i vozila dalje do bolnice. Katkad bi ih u vozilima bilo petero, pa i više. Potkraj rata imali smo 2 Pincagauera, 2 kamiona 110 i jedan Mercedes sanitet, a sva vozila su bila potpuno opremljena i prilagođena za izvlačenja ranjenika - kaže Šincek, čija je ekipa uvijek nastojala biti vedra i nasmijana, a najsretniji su bili kad bi uspjeli pomoći. 

'Na Dinari nas je hladnoća ubijala'

Posebno se sjeća jednog mladoga gardista s Dinare koji se smrznuo na straži. 
- Dinara je bila prokleta. Hladnoća nas je ubijala na -35. Jedan mladi borac se smrznuo i mi smo ga sanitetom uspjeli za 2-3 sata dopremiti do bolnice u Livnu. Bio je kompletno pothlađen i nekako smo ga u sanitetu donekle zagrijali. Vrlo brzo se oporavio, ali nije se više vratio na bojište. Danas je otac troje djece - kaže Šincek, koji je nakon Domovinskog rata otišao u mirovinu. Nije se ženio, a nema ni djece te je svoj život nakon rata posvetio učenju. Završio je Sveučilišni studij sestrinstva i postao magistar sestrinstva, proučava medicinske knjige, a volontira i u raznim udrugama. Domovinski rat ga je obilježio i ostavio traga na njegovu zdravlju, ali život i slike iz tog razdoblja zauvijek će, kaže, živjeti u njemu.