ŠALJIVAC IZ VIŠNJEVCA Miroslav Škoro nekad je svirao rock, slušao Hendrixa i Beatlese, onda je na red došla tamburica, a sad želi na Pantovčak
DEČKO KOJI SE KLONIO NEVOLJA
Moje pjesme, moji snovi: Škoro svirao rock i slušao Hendrixa...
Do izbora su ostala još samo četiri dana. Svaki dan ćemo vam predstaviti nešto nepoznato iz života tri kandidata koji imaju najviše šanse na predsjedničkim izborima: o Kolindi Grabar-Kitarović, Miroslavu Škori i Zoranu Milanoviću. Počinjemo s Miroslavom Škorom.
Njegov ulazak u politiku jednako me iznenadio kao i prvi nastup pred publikom, kaže Vinko Pejić, koji je s Miroslavom Škorom prijatelj od malih nogu.
Sjeća se dana kad su se bez nadzora roditelja mogli od kućnog praga udaljiti do sto metara.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:49
- Sve smo mogli dobiti u tome mikrosvemiru: ne samo igru, mali griz kolača te kruha i masti nego i batine. Sreća što je oko nas bilo više curica - prisjeća se. Miro je bio malo, mršavo dijete, otprilike iste frizure kakvu nosi i danas. Oduvijek je, nastavlja bio racionalan, što mu je i sad jedna od glavnih odlika. Škoro je bio odlikaš, a zbog toga je propuštao neka “važna” društvena zbivanja, poput bacanja kamenja na suparničku bandu iz ulice preko puta. Prijatelji su se dobro slagali, a potukli su se jednom na ljeto 1974. godine. Razlog su bile sličice sa Svjetskog nogometnog prvenstva.
- Valjali smo se po travi. Padali su udarci - priča Pejić, ali ne sjeća se tko je pobijedio.
Sjeća se i dana kad je Škoro prvi put pokazao interes za glazbu. Pejić je primijetio da se “s njim nešto neobično događa” kad se prijavio na mali festival pjevanja, organiziran u Osnovnoj školi Višnjevac. Dotad se nikad nije previše eksponirao.
- Tako je valjda počelo: prva pjesma koju je javno otpjevao bila je ‘Sugli sugli bane bane’ - navodi Pejić. Riječ je o talijanskom hitu iz ‘73. koji je pjevala skupina Le figlie del vento ili, u prijevodu, Kćeri vjetra.
Škorina sklonost prema glazbi s vremenom je postajala sve izraženija. Nakon što je nabavio prvu akustičnu gitaru, nitko ga više nije mogao zaustaviti.
- Dane smo provodili svirajući, slušali smo Dylana, Janis, Hendrixa, Beatlese, skladali smo vlastite pjesme, a potom osnovali i prvi bend - kaže Pejić.
Mladost se pojavila a da nisu ni primijetili. Krajem sedamdesetih osjećali su se dovoljno odraslima da slobodno uđu u bilo koju birtiju. Kafići u ono vrijeme, napominje Pejić, gotovo da nisu postojali, pa i nije bilo neke alternative, a negdje se moralo izaći. Vrlo često su znali nehotice propustiti zadnji tramvaj za Višnjevac, pa su do kuće morali kilometrima pješačiti. No to im nije teško padalo jer su uvijek imali o čemu razgovarati: bilo o glazbi, djevojkama ili o knjizi koju su čitali.
'Nikad me nije razočarao'
- Kući smo se, dakle, vraćali trijezni - napominje Pejić.
Sport im nije bio prvi izbor. Odlazak do igrališta na partiju nogometa značio je ujedno neku tučnjavu, a nezgodno je svirati balade sa šljivom na oku. Povremeno su ipak znali zaigrati košarku, ali kad je teren bio čist, bez štemera u blizini.
Pejić se kratko osvrnuo na Škorin politički put. Nikad ga nije razočarao jer zna da sve čega se prihvati Miroslav radi savjesno i predano.
- Kao glazbenik podario nam je mnoštvo antologijskih djela i time obogatio našu baštinu, dok se na političkom planu tek treba profilirati. Potencijal koji nosi u sebi odavno ukazuje na izuzetnog čovjeka punog energije, volje i umijeća - ističe.
Prisjetio se da je sa Škorom imao jedan problem. Bilo je to devedesetih kad je Pejić na lokalnom radiju radio kao novinar, a trebao je razgovarati s hrvatskim konzulom u Mađarskoj - Škorom.
- Bože, morao sam mu se obraćati s ‘Vaša ekselencijo’, a zajedno smo radili topove od blata! - smije se Pejić.
O školskim danima razgovarali smo sa Škorinom razrednicom Marijom Sikorom, koja mu je predavala matematiku od petog do osmog razreda. Dobro poznaje obitelj jer je bila razrednica i njegovoj sestri Vesni.
Obitelj je živjela skromno
Miroslav, za razliku od sestre, kaže ona, nije bio opterećen ocjenama, a uvijek je bio spreman pomoći.
- Obitelj je živjela vrlo skromno. Radio je samo tata. Miroslavova majka bila je domaćica, a ona mu je usadila sve ljudske kvalitete koje posjeduje - počela je razrednica priču o svom bivšem učeniku, s kojim je i danas u kontaktu.
Miroslav je, nastavlja, bio pristojan dječak koji se volio šaliti. Prisjetila se anegdote kad ju je oponašao pred razredom, a ona mu je stajala iza leđa.
Ona je jedna od užega kruga ljudi koje je Škoro nazvao nakon što je prelomio da kreće u utrku za predsjednika države. Ova odluka stigla je godinu dana nakon što je prošao tešku operaciju srca.
Upravo briga za Škorino zdravlje razrednici je bila prva na pameti u tom trenutku.
- Tad sam mu rekla da razmisli, jer zdravlje mu treba biti na prvome mjestu. Odgovorio mi je da se konzultirao s doktorima, a na meni je samo ostalo da mu dam podršku - kaže razrednica. U njega bezrezervno vjeruju i profesorica geografije Ružica Blažeković te profesorica hrvatskog jezika Ana Pintarić.
I one su se zbog njegova zdravstvenog stanja pitale što mu treba ulazak u tu političku borbu.
- Uspješan je u glazbi i puno je postigao. Svi znamo što je politika. Nije lijepa ni draga. Odmah postaneš omrznut mnogima, a on je tako jedno lijepo stvorenje. Po zanimanju možeš biti što god, ali on je prvenstveno čovjek - dometnula je Blažeković.
Za one koji imaju kritike na Škorin račun spremno u glas odgovaraju: “On ništa nije naslijedio. Sve je napravio svojim radom”. Škorina profesorica hrvatskog u osnovnoj školi uvjerena je da će on i ostvariti sve što obeća.
- Mislim da je on neka prekretnica - kazala je Pintarić.
Škorin prijatelj koji danas živi u njegovoj kući u Višnjevcu, Dražen Dragušica, nije bio previše razgovorljiv kad je u pitanju politički angažman.
Počeo je kao roker
- Svatko je krojač svoje sudbine. On ima niz kvaliteta. Hoće li biti u stanju odgovoriti svim izazovima koje taj posao nosi, vidjet ćemo. Iskreno se nadam da hoće. Nažalost, politika je izuzetno gruba, nema milosti i tu se pokazuju najniže strasti - napominje Dragušica.
No vjeruje da je Škoro i ovu priču dobro posložio.
- On ne radi ništa napamet, a moja želja je samo da bude zdravstveno dobro. On je uvijek sve dobro napravio - priča Dragušica dok nas uvodi u Škorinu rodnu kuću, koju je još on počeo pretvarati u studio.
Pitamo ga kako diše rodni Višnjevac po pitanju potpore Miroslavu Škoru. No dobili smo tek diplomatski odgovor: “To je individualna stvar”.
Procjene kolike su šanse njegova prijatelja da postane peti predsjednik države nije želio davati, ali ipak uz opasku kako je sve moguće. O glazbi i druženjima Dragušica je spremniji pričati. Škoru opisuje kao čovjeka s kojim je uvijek zabavno, a za njega kaže i da je klikeraš. Zajedničko vrijeme uglavnom su provodili u studiju, a Škoro se ističe tad najbolje znao izraziti gitarom.
'Sad je duhovit, bio je i luđi'
- Bio je roker. S OK bendom je išao u tu neku priču. I tad je imao sjajnu ekipu, vrhunske svirače, s nekima dan danas nastupa - priča Dragušica.
Ivica Murat upoznao je Škoru dok je bio u srednjoj školi. Prvi put ga je vidio u osječkom SC-u, gdje su bila sva zbivanja.
- Tamo smo jedino mogli prezentirati što smo radili, on je tad bio u kantautorskoj fazi, svirao je gitaru, pjevao i pisao - priča Murat, koji je i danas dio Škorina benda.
Sjeća se da je Miroslav uvijek imao nešto reći, pa ga nije iznenadilo kad je počeo raditi kao voditelj.
Ova dvojica prijatelja 1988. godine počeli su ozbiljno raditi reklame.
- Sad je duhovit, prije je bio i luđi. Reklame su nam bile posebne, remek-djela za to doba. Radili smo montipajtonovski i napravili čudo - kaže Murat.
Sjeća se i prvog studija.
- Bio smiješan, sklepali smo ga kod mene u podrumu, kupovali neke spužve, ali nikad nismo odustajali. Snalazili smo se - priča Murat.
Kad je Škoro otišao u diplomaciju, baš su izdali album.
- I da postane predsjednik, nakon pet godina mandata on bi odlazio na svirke. Siguran sam da će svirati i dalje. Ta je ljubav duboka i teško je to izbiti iz čovjeka - napominje Murat.
Ponovno političko angažiranje, odnosno uključivanje u predsjedničku utrku, nije ga iznenadilo. Kaže da je Škoro uvijek imao želju pomoći ljudima i učini nešto bolje.
- Što da mu radim? Uz njega sam što god bude - zaključio je Murat.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
