Emanuela Nagy rodila se u 31. tjednu trudnoće, no bila je zdravo nedonošče. Predivna, vesela djevojčica. Zbog spleta nesretnih okolnosti dobila je Kawasaki bolest...
'Moja kćerkica je imala infarkt, izdahnula mi je na rukama...'
Djeca se uglavnom od te bolesti uspješno oporave, a tome smo se svi nadali. Međutim, Kawasaki je u njezinom slučaju uznapredovao i oštetio joj srce. Imala je aneurizmu koronarnih arterija – prisjeća se mama Sanja Nagy (36) najtežeg razdoblja u životu.
Riječ je o rijetkoj bolesti kojoj još nisu našli definitivni uzrok, no uključuje genetsko naslijeđe i faktor okoline, a može se javiti zbog imunološke reakcije na preboljene virusne i bakterijske infekcije. Očituje se kroz upalu zidova arterija u cijelom tijelu, uključujući koronarne arterije koje opskrbljuju srčani mišić krvlju.
Sve se odigralo naglo, te kobne noći na ponedjeljak 16. 11. 2015. godine. Inače vesela i živahna djevojčica tog se jutra probudila mirnija nego inače.
- Cijeli dan se samo željela maziti, grliti i ljubiti. Trčala je između mene i supruga. U svemu drugome, bio je to uobičajeni dan. Nakon poslijepodnevne šetnje rekla je da joj se spava. Legla sam uz nju. Probudila se oko dva ujutro i vikala: Mama, bolja. Pitala sam gdje je boli, a ona je pokazala na svoj prsni koš. Htjela je ustati iz kreveta kako bi se pomazila s obiteljskim psom ljubimcem, a zatim je otapkala do bake kojoj je malo bila na rukama, a potom ju je poljubila i rekla da želi natrag u krevet. Bila je u mojem naručju, a onda se okrenula i zagrlila jastuk – nastavila je Sanja.
Emanuela se nakon par minuta okrenula na leđa i prestala je disati.
- Uzela sam je na ruke i počela dozivati njezino ime. Mama je zvala Hitnu. Emanuela mi je doslovno izdahnula na rukama. Hitna je brzo došla i oživljavali su je doma sljedećih sat vremena, a potom su je odvezli u bolnicu. Ondje su je oživljavali još dva sata, no nije se uspjela izboriti. Srčeko joj je prestalo kucati – prepričala je boreći se s najtežim osjećajima.
Kasnije su joj rekli da je malena imala infarkt. Unatoč drami koju je proživljavala, svaki trenutak ostao joj je u sjećanju i vjeruje kako nikad neće zaboraviti.
- U bolnici dopuštaju da se uz preminulog bude samo dva sata. Naš oproštaj je bio jako težak i bolan. Sjediš uz krevet uz beživotno tijelo svog djeteta, a suze samo teku, riječi ne izlaze. Držiš na rukama to malo tijelo, grliš ga, ljubiš, maziš... Moliš Boga da ti je vrati. Suprug i ja nježno smo joj šapnuli da sad ide na ljepše mjesto gdje je čekaju naši voljeni. Rekli smo joj da je ondje čeka veselje i igra na velikim livadama... - prekinula je razgovor ne nalazeći snage za nastavak.
U tim trenucima u njoj se sve slomilo, a jedino o čemu je razmišljala je što će sve propustiti. Igre u parkovima, prvi dan škole, maturu, vjenčanje, unuke. Život iz kojeg je grubo istrgnut njegov najvažniji dio. Emanuela je obožavala balone, pa ona i suprug svake godine 16.11. simbolično puste u nebo jedan balon, podsjetnik na anđela.