Lijevo, desno, nigdje njegovih glasača. Kamo god se Primorac zaputio, Milanović je već tamo

Dragan Primorac želi biti predsjednik svih građana, "i desnih i lijevih", te tvrdi da je Zoran Milanović predsjednik "samo nekih".

Nema ništa lošeg u pokazivanju velike želje. Samo, čini se da bi Primorac u toj prevelikoj želji mogao izgoriti.

Jer koliko god on mislio da se obraća i desnima i lijevima, nitko o tome još nije obavijestio te "desne i lijeve". Mnogi od njih zasad se u anketama radije opredjeljuju za Milanovića, nego za Primorca.

Čak sedam posto glasača HDZ-a kaže da bi u prvom krugu glasali za Milanovića, u drugom krugu - i to protiv Primorca - njih čak deset posto. Istodobno, samo jedan posto birača SDP-a glasalo bi za Primorca. U drugom krugu - dva posto.

Potop i u DP-u

Ništa bolje Primorac ne prolazi ni kod glasača drugih stranaka. Dva posto birača Možemo glasalo bi za Primorca u prvom i četiri posto u drugom krugu. Kod Mostovaca stoji malo bolje, u drugom krugu za Primorca bi glasalo njih 14 posto, ali zato 79 posto za Milanovića.

Kod Domovinskog pokreta Primorac stoji malo bolje, ali opet nedovoljno dobro s obzirom da ta stranka nema svog kandidata i službeno podržava Primorca. U prvom krugu 20 posto podržalo bi Primorca, ali i 18 posto Milanovića, dok je u drugom krugu situacija poražavajuća: za Milanovića bi glasalo 44 posto, a za Primorca samo 20 posto.

Barem tako stoji u istraživanju Crobarometra Nove TV.

Primorac želi lijeve i desne, a ne dobiva ni lijeve ni desne. Može se, kao nestranački kandidat, uzdati tek u glasače HDZ-a koji čak iskazuju određenu sklonost Milanoviću.

Ljevičarski desničar

Jer upravo je Zoran Milanović uspio ono što Primorac sada nastoji postići, zaradio je podršku na svim stranama političkih barikada.

Što nije čudno: pobijedio je kao SDP-ovac, vladao kao predsjednik SDP-a iz sjene, nastupio kao premijerski kandidat SDP-a, pretvorio SDP u vlastiti kult, dok je čitavi mandat proveo na poziciji desničarskog populista, suverenista, tuđmanista, antivaksera, nacionalista, kritičara Europske unije i protivnika NATO saveza.

Koji možda napada i čereči Andreja Plenkovića, ali to često čini s pozicija HDZ-ove desnice.

Primorac, očito, ne može pobijediti Milanovića nigdje, osim u HDZ-u. I njega se, unatoč nestranačkom pristupu koji bi u teoriji trebao biti prihvatljiv svima, postojano percipira kao HDZ-ovca. Ali samo devet desetina. Ona jedna otpada na tuđmanovca Milanovića.

Koji ne samo da podgrijava Tuđmanovu politiku i retoriku, nego i napada, za mnoge HDZ-ovce, preliberalnog i preeuropskog Plenkovića. I pritom među SDP-ovcima kotira kao njihov Franjo Tuđman.

Sve je ništa, a ništa je sve

I tako, Primorac želi sve, a ne može dobiti ništa. On je kandidat bez karizme, bez podloge, bez ideologije i politike, nedovoljno se pokušava dodvoriti ljevici, još manje mu to uspijeva na desnici. Ne bi se nikome želio zamjeriti, pa se nikome ne uspijeva svidjeti.

I kad napada Milanovića, ne razumije s koje pozicije bi ga napao: s Plenkovićeve proeuropske i liberalne pozicije ili s HDZ-ove i DP-ove tvrde, konzervativne, klerikalne, nacionalističke pozicije? 

Što god pokušao na ljevici, potonut će pod teretom Plenkovića i HDZ-a. Što god pokušao na desnici, Milanović je već obilježio taj teritorij. 

Ruski igrač

Ratovao je s Pupovcem, branio hrvatske zločince, pljuvao po ljevičarskim udrugama, vrijeđao žene, kontrirao Europskoj uniji, zastupao Rusiju i njezine interese, družio se s Orbanom i Dodikom napadao migrante i osuđivao strance...

U koju god predizbornu pustopoljinu se Primorac zaputio, Milanović je tamo već zabio zastavicu. Osim, možda, u crkvi.

Istodobno, Milanović na ljevici ili kod birača oporbe figurira kao (jedina?) protuteža HDZ-u i Plenkoviću, pa onda i samom Primorcu.
Pa ako je Milanović, kako to tvrdi Primorac, kandidat "samo nekih", onda se može reći da su ti "neki" većinom antihadezeovci, oporbeni birači, kritičari Vlade, mrzitelji Plenkovića.

Mijena je stalna

Zapravo, teško je sjetiti se nekog predsjednika, a možda čak i političara, koji je podjednako, pa i gotovo istodobno, dobro kotirao i na ljevici i na desnici, kako je to uspjelo Milanoviću. Stipe Mesić prošao je svoj trnoviti put od tvrdog HDZ-ovca do uzdanice antifašista, ali za to mu je ipak trebalo desetak godina. Milanoviću je to uspjelo mu jednom mandatu.

Dragan Primorac jednom je išao na predsjedničke izbore kao nestranački kandidat, pa je neslavno izgorio. Sada je išao uz podršku HDZ-a i prognoze nisu ništa optimističnije. Možda ipak ne bi trebalo biti trećeg puta.