'Leš se raspada i zaudara, a mi ravnodušno jedemo kraj njega'

Povodom 100- godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata poznatog i pod imenom Veliki rat donosimo vam neke od nazanimljivijih likova, priča i događaja koji su obilježili ovaj svjetski sukob u kojem je život izgubilo više od 10 milijuna ljudi..

Naslonjen na razneseno stablo, sav u velikom neredu i prljavštini, sjedio je mrtvi Švabo. Sa mrtvačko zelenim licem, nabuhao, sa naočalima, kratko ošišan, počeo se raspadati, pa je smrdio, dok mu je crna krv kapala iz nosa i sa brade - tako je opisao leš njemačkog vojnika na kojeg je nabasao na bojištu poznati britanski pjesnik i romanopisac Robert Graves. On je kao dragovoljac prijavio već 1914., a sudjelovao je i u poznatoj bitki kod Somme gdje je teško ranjen. Jedva je preživio.

Naime, slabo pomičan, rovovski rat, kao i veliki gubici skopčani sa neuspjelim jurišima,  bili su razlog su za neslućenu koncentraciju poginulih na malom prostoru.

Filip Hameršak u svom djelu Tamna strana Marsa opisuje taj užas: 

- Već u Galiciji 1914. prolazeći kroz tamošnja sela, Ante Vrgoč će primijetiti velik broj nepokopanih ili tek površno pokopanih leševa (zacijelo ne samo  vojnika, nego i civila), prepuštenih divljim zvijerima...' Čovjek koji se rastvara, zaudara i smrdi  jače i gore negoli bilo koja druga životinja'.. - navodi u knjizi u kojoj iznosi i bilješke Mate Blaževića

'U položajima bilo je neizdržljivo od silnog smrada lješina, koje su se u stanju raspadanja nalazile ispred rovova. Od povraćanja htio je želudac da nam ispadne na usta. . Nije pomoglo ništa, vezivanje raznih povoja natopljenih u eter preko usta i nosa. Strašan zadah prodirao je kroz te primitivne maske. Nikakva hrana nije se mogla okusiti ni silom'.

' Stotine je živih oči pogledavalo u oči tih mrtvaca, a nije se zgražalo..'

A. Messner Sporšić, navodi Hameršak u knjizi, opisuje to ovako:

'Nijesu to bili mrtvaci od jučer nego od nekoliko tjedana! Nije ih bilo tek nekoliko, nego stotina! Ležali su jedni pored drugih, pa potrbuške, raširenih nogu, na leđima, raščupane kose, otvorenih očiju, koje su se caklile na jadno suncu..Mnogom se nije vidjelo rana, jer je bio ' sav jedna rana'...Jelo se i pilo kraj njih, stotine je živih oči pogledavalo u oči tih mrtvaca, a nije se zgražalo..Takav je napokon postao čovjek...

Težak smrad nisu proizvodili samo mrtvi, nego i živi. Vrgoč, u civilu farmaceut, dao je jedan od nadahnutijih, ujedno i stručno utemeljenih prikaza, smatra autor.

'Košulja kao i vojnička uniforma dobiva od znoja miris po kiselini. Od vojničkog kruha miriši tijelo svojim specifičnim mirisom, jer u vojničkom kruhu ne smije biti mnogo kvasca, pak je gnjecav, a vojnici, koji jedu taj gnjecavi, stari, a koji put već malo i nakiseo kruh i samo zadobivaju taj specifični miris. Svakom četvrtom ili petom vojniku se noge znoje ili pazuho i od takovih se širi onaj posebni neugodni i odvratni vonj. Ako se samo dva , tri dana vojnici ne peru tj. ako nemaju prilike da se operu cijeli vojnički odredi imaju svoj poseban miris koji smo mi zvali 'Kolonnen -duft' (miris vojničke kolone). Vojnici produciraju posebno, vonjavo eterično ulje kojemu bi ja dao farmaceutski naziv oleum atereum militum sudantium (mirisavo ulje znojećih se vojnik). Taj miris biva upravo nesnosan, da ga čovjek ne može podnijeti - osobito za ljetnih sparina, ako se pomiješa sa sumporvodikom probave.

'Smrt je postala banalna i prihvatljiva činjenica'

- 'Nemoguće je zamisliti ovaj užas. To ne može nitko tko ga nije iskusio' zapisao je njemački pješak 2. srpnja 1916. opisujući bitku za Verdun. Bezbrojno mnoštvo drugih koji su se borili u krvavim kupkama Prvog svjetskog rata nesumnjivo se osjećalo jednako, piše Ian Kershaw u svom djelu Do pakla i natrag.

Teško je, navodi, primjerice sa sigurnošću opisati kako su se vojnici psihološki nosili tijekom borbi, pa i naknadno, s onako bliskom, trajnom i nametljivom prisutnošću smrti. Brojni znakovi upućuju da su njihovi osjećaju ubrzo otupjeli. 

- 'Ravnodušnost je vjerojatno ponajbolje stanje koje može osjećati čovjek zatečen u borbi', zapisao je francuski pješak na liniji fronte kod Verduna nakon što pogled na poginulog druga u njemu nije izazvao nikakvu emociju. 'Duga razdoblja prejakih osjećaja završavaju njihovim umiranjem'. 'Vidio sam stravične stvari, ali bili smo toliko disciplinirani da smo ih primili zdravo za gotovo, kao da su potpuno normalne'.'Smrt, čak i bliskih drugova, postala je banalna i prihvatljiva činjenica. 'Kroz moj vod već je prošlo nekoliko stotina ljudi i najmanje polovina je skončala na bojnom polju, ubijena ili ranjena', zapisao je u travnju 1915. ruski časnik seljačkog porijekla u svoj dnevnik.

'Godinu dana na fronti učinilo je da prestanem razmišljati o tome'. 'Bio je to neprekinuti niz ranjenih, umirućih i mrtvih', rekao je za Bitku na Sommi jedan vojnik britanske vojske. 'Bilo je nužno zaboraviti na svaki osjećaj, Valjalo je samo dovršiti posao'. - opisuje sjećanja vojnika u knjizi Kershaw

Drugi vojnik poslije je govorio o gubicima svoje postrojbe prvog dana borbe na Sommei. 
' Kad smo se vratili na položaje, smjene više nisu dolazile jer nas je preostalo tek dvadeset pet od osam stotina. Više nije bilo ljudi'.

Kaplar je bio zapanjujuće iskren. 'Kada smo izašli na liniju, izgubili smo mnogo ljudi. Žao mi je, ali nisam osjetio nikakvu tugu, mislio sam samo na to kako sada treba hraniti manje usta, a dobit ću sljedovanja za naredna dva tjedna za sve te vojnike prije nego što ih izbrišu s popisa'.

' Kako je vrijeme prolazilo, postao sam potpuno tup', sjećao se sanitetski narednik.
'Morali smo se navići na neke vrlo odvratne stvari'. Teško je reći koliko su ova sjećanja reprezentativna za britansku, a kamoli za druge vojske, ali nesumnjivo su govorila u ime mnogih.

Bilo je, dakako, i humanijih osjećaja, navodi Kershaw. Ruski zapovjednik Brusilov, inače pobornik željezne discipline, sa snažnom težnjom prema pobjedi i svjestan svojeg ' teškog i gorkog zadatka', nije bio ravnodušan spram ljudske patnje u Galiciji ispunjenoj 'visokom hrpama leševa', koje je opisivao svojoj ženi tijekom prvih mjeseci ofenzive i dodao: 'To je strašan teret na mojem srcu'

'Postali smo životinje'

U pismu objavljenom u studenom 1914. u njemačkim rudarskim novinama Bergabeiter Zeitung opisan je užas koji je obuzeo autora koji je ugledao teško unakaženo tijelo jednog pješaka.
'Taj pješak mi je trajno pred očima', stoji u pismu, 'bez glave, s krvavim klupkom mesa na ramenima. Ne mogu izbrisati tu sliku iz misli'. Dodao je kako je 'slika bila toliko strašna, toliko užasna da dvije noći nisam mogao spavati'

'Postali smo životinje. Osjećao sam to kod drugih. Osjećao sam to u sebi.' priznao je francuski vojnik u pismu kući 1915.

Ratna iskustva nisu sve vojnike učinila brutalnima. Ali jesu većinu. Bilo je to surovo i bezosjećajno ubijanje. Ubojstva su se u pravilu, zbivala s distance, artiljerijom, mitraljezima, ručnim bombama ili drugim s,rtonosnim oružjem protiv bezličnog neprijatelja. 

Kako bi kružile glasine o nastupajućoj ofenzivi, rasli su tjeskobno iščekivanje i strah. Kad bi taj trenutka nastupio, neki vojnici bili bi toliko uplašeni da su postali inkontinentni. Drugi su zračili samopouzdanjem, nesumnjivo da bi prikrili nervozu. Nekolicina, najčešće hrabrih ljudi koji su već prošli svakojake užase, doživjela bi mentalni slom od straha, odbijali su 'krenuti naprijed' i zbog kukavičluka i dezerterstva završavali pred streljačkim stojem.
Većina je znala da nema izbora nego izdržati- Vojnike je obuzeo fatalizam. Rum, šnaps ili votka sljedovali su u velikim količinama uoči ofenziva i često su pomagali.
'Kad smo krenuli preko, doista ni o čemu nisam mislio. Znao sam da moram. To je sve', sjećao se vojnik iz jedne britanske pukovnije.

Mnoga svjedočenja upućuju da su se vojnici više plašili teških sakaćenja nego smrti. Po njemačkoj studiji 'Psihologija straha u ratu', objavljenoj 1920., 'pomisao na invaliditet bila je strašna, a smrt gotovo da je bila poželjna'. Vojnici su se nadali onome što su Britanci zvali 'rana za dopust', a Nijemci 'zavičajni pogodak', koji nije sakatio niti je bio opasan po život, ali dovoljan da se vojnik pošalje kući ili proglasi nesposobnim. Neki su sami sebe ranjavali, što se najstrože kažnjavalo pa su trpjeli dvostruko ako bi bili uhvaćeni.

Prvi svjetski rat je odnio preko 10 milijuna života, te je ranjeno oko 20 milijuna ljudi.