Jedan od najstarijih orguljaša: 'Velika želja mi je bila zasvirati za rođendan na svetoj misi'

Glazba je moj život. Kad se primim instrumenta, kao da krv brže prokola mojim žilama. Tad ne osjećam nikakve tegobe, iako sam zagazio u 90. godinu, govori nam zvonkim, veselim glasom Ivan Matijaš, poznatiji kao Janči.

Od rođenja živi u Voloderu, a za sebe će reći da je, otkako zna za sebe, bio vezan u glazbu i odrastao u ritmu glazbe. Povod za naš razgovor bio je Jančijev prošlotjedni povratak za orgulje u volodersku župnu crkvu sv. Ante Padovanski nakon četiri i pol godine “prisilnog” odmora. Nakon više od 50 godina neprekidnog sviranja orgulja, srčani ga je udar prisilio da ih ostavi sve dok se potpuno ne oporavi.

No njegova velika ljubav prema glazbi opet ga je vratila za orgulje stare više od 150 godina. Nije mogao sakriti radost koju je osjetio kad su njegovi prsti počeli kliziti po dirkama, a noge su, poput najboljeg plesača, svih 50 minuta lupale “ritam” na starim orguljama. Ponovno je odsvirao i njemu najdražu crkvenu pjesamu “Lijepa si lijepa djevo Marija”.

Sjeo, zasvirao, zaplakao

U trenutku dok je tonuo u glazbu, kroz glavu su mu prolazile slike Uskrsa 1952. godine, kad je kao 20-godišnji mladić sjeo za iste te orgulje. Priznao nam je kako ima osjećaj da se nikad nije ni maknuo s mjesta orguljaša i da praznina od četiri i pol godine pauze kao da ne postoji. Neki su nam potiho povjerili da su na Jančijevu licu čak vidjeli i suzu dok je silazio niz crkvene stube.

NA VIDIKOVCU PEĆINSKOG PARKA U Lici postavili šumske orgulje: Hvataju svaki vjetar koji puše

- Imao sam malu tremu, jer četiri i pol godine nije mala pauza, ali sam si zaželio da za rođendan odsviram na svetoj misi. Nitko sretniji od mene, jer sam odsvirao bez ijedne greške, kao da nisam imao pauzu. To vam može potvrditi i naš župnik. Vjerujem da ću još koji put zasvirati - rekao nam je Janči, koji je taj nadimak, zbog mađarskih korijena, dobio nakon rođenja.

S ushitom nam je objašnjavao da je i njegov nasljednik na orguljama rekao da je uvijek dobrodošao jer se stari majstori nikad ne zaboravljaju. Uostalom, da je poznat i priznat u svom kraju dokazala je i prepuna župna crkva na misi. I stari i mladi pohitali su uživati u Jančijevim tonovima.

S tamburice na orgulje

Njegova pokojna baka i djed svirali su žičane instrumente, a on, sin jedinac, puno je vremena provodio uz djeda na paši i tako razvio ljubav prema glazbi. Djed Mijo redovito je išao u crkvu i povremeno svirao tamburicu. No najveći utjecaj na Jančija imao je susjed učitelj, koji je i prepoznao njegovu nadarenost.

- Uz nastavu je u školi vodio zborove. Prije nego što sam krenuo u školu, susjed mi je pričao o glazbi i njezinoj ljepoti. Kao školarca, svi učitelji su me zvali ako je nešto trebalo odsvirati na tamburici. Imao sam dvije. Pastirsku, na kojoj sam počeo svirati čuvajući blago i Bistričku, koju su mi kupili u Mariji Bistrici - sa smiješkom na licu govori nam Janči.

Dok priča o svojoj najdražoj temi, lice mu se ozari. Crkvenu glazbu, kaže, zavolio je sa sedam godina, kad je počeo ministrirati u crkvi u koju i danas više od 80 godina zalazi. Vremenom je s tamburica polako prelazio i na druge instrumente - violine i orgulje, na kojima se zadržao više od pola stoljeća. Počeo ih je svirati sa 17 godina i najviše su mu prirasle srcu.

Gaže i u Njemačkoj

- Bio sam u Zagrebu mjesec dana kod jednog poznatog zagrebačkog orguljaša, ali sam mu zaboravio ime. On mi je puno pomogao da razumijem taj instrument u cijelosti - priča Janči. U šali ga pitamo je li na glazbu “lovio” cure, na što se on nasmijao i rekao da je glazba svakome muškarcu pomogla da ima lakši prolaz kod djevojaka. Glazba ga je 1972. godine odvela i u Njemačku, gdje je bio, kako kaže, zborovođa i svirao 10 mjeseci, ali ga je zov rodnog kraja vratio podno Moslavine.

SUPER IDEJA Ženi glazbenici napravio orgulje - i sakrio ih unutar vlastite kuće

Vraćajući se desetljećima unatrag, s ponosom nam pokazuje fotografiju glazbenog društva iz 1947. godine, u kojem je bio violinist. Pomalo sa sjetom svjedoči da ni jednog od članova tadašnje muzičke “klape” više nema na životu, osim njega.

Kad smo ga upitali koliko je puta svirao u tih više od 50 godina u crkvi, naš domaćin je rekao kako je to teško izbrojiti, jer je, osim na nedjeljnim svetim misama, svirao i na brojnim svatovima, krštenjima, ali i pogrebima. I to po nekoliko puta tjedno. Pri odlasku iz njegova doma, jedan od najstarijih orguljaša u državi poručio nam je da će, bez obzira na sve nedaće koje život stavlja pred nas, uz glazbu sve biti puno ljepše.