ŽIVOT U BOLI Vukovarka Vesna Balaž (64) već 28 godina pati za suprugom i sinom. Bilo bi joj puno lakše da zna gdje su ih zakopali...
'PLAČEM U SVOJA ČETIRI ZIDA...'
Četnici su Vesni u samo dva mjeseca ubili sina i supruga
Bila je prva polovica srpnja 1991. Vesna Balaž radila je u vukovarskoj bolnici kao čistačica. Podrum je već bio pripremljen za prihvat ranjenika jer su granatiranja Vukovara već počela.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
09:58
Prolazila je hodnikom. Pored nje protrčao je njezin 17-godišnji sin Igor. Nosio je traperice, tenisice i maskirnu jaknu. Trčao je prema odjelu na kojem je ležala njegova prijateljica s položaja. “Alo, stani...”, s osmijehom mu je viknula mama. Očekivala je da će na trenutak s njim porazgovarati, no nastavio je trčati i samo doviknuo da nema puno vremena. Zamaknuo je u hodnik, a majka je bila uvjerena da će ga vidjeti na povratku. No Igor se nije vratio istim putem. Nije se više nikad vratio. To je bio zadnji put da je vidjela svog sina, svoje dijete, golobradog tinejdžera koji je sa 17 godina uzeo pušku u ruke.
Danima, mjesecima, godinama, sanjala je taj posljednji trenutak njihova susreta. Sanja ga još. Njena tuga postala je još veća kad je, malo poslije toga, ostala i bez supruga Josipa. Četnici su ga dočekali u kući, nakon što se vratio s položaja i prisilno odveli na Velepromet. Hladnokrvno su ga ubili iza kućice u kojoj je radio kao čuvar. Zakopali su ga u njivi iza Veleprometa, no njegovo tijelo nikad nisu pronašli.
- Živjeli smo u Vukovaru, baš kod Veleprometa. Suprug i ja radili smo u tvornici Borovo. Djeca su završila osnovnu školu, zbog rata ništa drugo nisu ni stigli. Imali smo obrt, popravljali aute, proizvodili bravariju. U dvorištu kuće sagradili smo poslovni prostor. Došao je rat. U našoj kući nije bilo rasprave o tome trebamo li uzeti oružje ili ne. Igor je bio još dijete, ali je bio spreman na sve. Sjećam se, u dvorištu zgrade nekadašnje Apatinske pivovare smještene nedaleko od naše kuće bio je kamion. Naša ga je garda htjela uzeti, ali nisu mogli ući u zgradu. Kako je Igor bio mršav, ponudio se ući u zgradu kroz neki prozorčić. Provukao se, ušao, otvorio veliku ogradu i naši su uzeli kamion. Odvezli su ga na farmu Jakobovac kraj Vukovara, na kojoj su obučavali gardiste, među kojima je bio i moj stariji sin Leonard. Suprug i ja kod kuće smo imali kompresor, pa smo njime obojili taj kamion u maskirne boje. Od tog dana oba moja sina i suprug bili su u ZNG-u - vraća se Vesna (64) na početak devedesetih.
Danas je majka nestalog maloljetnog hrvatskog branitelja Igora i supruga nestalog Josipa. Sin Leonard (46) preživio je Vukovar pukim slučajem.
- Kao majka nisam tad razmišljala o sigurnosti svojih sinova, muža ili sebe jer sam i ja sudjelovala u obrani. Suprug i ja smo našim novcem kupili kalašnjikov i pumpericu. Pumpericu je uzeo muž, a Leo kalašnjikov. Igor je dobio oružje na položaju. Nakon masakra u Borovu Selu s kata kuće gledali smo dim i čuli pucnjeve. Odlazila sam na posao u Borovo sve dok nisu raketirali pogon. Preko djevera sam došla raditi u bolnicu kao čistačica.Nakon što bi dovezli ranjenike, prala sam hodnike i vozila Hitne pomoći. Krajem srpnja granata je pala ispred ulaza u podrum, a odlomljeni komad zida zabio mi se u nogu. Nakon oporavka otišla sam kući i više nisam dolazila u bolnicu - kaže Vesna. Dane je provodila u podrumu kuće na Veleprometu očekujući povremene dolaske muža i sinova s terena. Kako gotovo nikad sva trojica nisu bili doma u isto vrijeme, ne može se sjetiti kad je zadnji puta vidjela supruga Josipa.
- Muž je držao straže na dijelu kod Komunalca, Leo je bio s Perom Kačićem, Igor s Varaždincima na Petrovoj gori i Sajmištu. Tek kasnije sam čula u kojim je sve akcijama bio, ali ne znam u kojoj je točno nastradao. Znam da je poginuo između rujna i listopada 1991., a postoje dvije verzije njegove smrti. Prema prvoj je nastradao uništavajući tenkove prema Negoslavcima, a prema drugoj su ga četnici uhvatili na Petrovoj gori. Zarobili su ga, a kako im nije htio šutjeti, netko je ispalio čitav šaržer u njega. Što je istina, ne znam, gdje su kosti, ne znam - tiho kaže Vesna dodajući kako joj je dugo trebalo da prihvati kako ih nema i da se neće niti pojaviti.
- Nisam imala priliku razgovarati ni s kim od Varaždinaca koji su ratovali s mojim sinom. Nitko mi se od njih nikad nije javio. Ja ni ne znam te ljude s kojima je bio. Voljela bih saznati nešto više - kaže milujući Igorovu fotografiju. Bila je sredina rujna kad je vojska JNA s tenkovima i ostalim naoružanjem okupirala Velepromet. Jedan je tenk stao ispred njihove kuće i ispaljivao granate prema Mitnici.
- Tih dana vojska je redom išla po kućama, pucali su po pročeljima, plašili ljude, neke i ubili. I mene bi ubili da mi mama nije spasila život. Neki četnik iz Rume došao je kod nas, razbio ogradu, ušao u podrum s Kalašnjikovim. Bio je pijan i stalno nam je prijetio puškom i nožem ako ne kažemo gdje su mi sinovi i suprug. Izveo nas je u dvorište s namjerom da nas ubije. Uperio je pušku prema nama, ali kako je bio pijan i ne baš stabilan, mama ga je zgrabila za prsa i bacila ga na tlo. Potrčale smo kroz ogradu i utrčale u Velepromet. Kasnije je vojska JNA otišla po njega i odvela ga. To je bilo nekoliko dana prije nego što je moj muž došao kući s terena. Nije znao da ga tamo čeka zasjeda. Dočekali su ga kad se pojavio doma i odmah odveli i ubili - priča Vesna, koja je kukuruznim putem uspjela izaći iz Vukovara na dan pada. Sin Leonard također je izašao iz Vukovara, nekoliko dana prije pada otišao je po suborca u Vinkovce i više se nije mogao vratiti.
- Našli smo se u Istri i tamo smo kao prognanici živjeli sve do povratka u Vukovar 2000. godine. Prepolovila nam se obitelj. Patimo i sin i ja. Kad navečer legnem, pomolim se Bogu, razmišljam o mom Igoru, isplačem se u četiri zida, ali u javnosti to ne želim pokazivati. Ne želim da mi kažu da sam jadna, jer ja nisam jedina. Stotine i tisuće majki pate kao i ja - spuštene glave i pogleda kaže Vesna.
Sponzori: Zagrebačka županija, Plinacro, Kamgrad, JANAF
Kad pogleda kroz prozor kuće, vrate joj se sva ružna sjećanja
Sa sinom Leonardom Vesna provodi jako malo vremena. Svatko živi život u svojoj tuzi.
- Ne volim živjeti u našoj kući. Svaki put kad pogledam kroz prozor vidim Velepromet. I sve se vrati. Tamo je Leo, a ja sam u njegovom malom stanu u centru Vukovara. Osjećam se bolje u malom prostoru, izgubim se u toj velikoj kući. Bila nas je puna, a sada smo samo nas dvoje. Izgubila sam nit i više je ne mogu naći - tužno kaže Vesna i prestaje pričati. Ne može više kopati po tim ružnim sjećanjima.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
