'Budak je dao neku primjedbu Paveliću. Gospođa mu to nije oprostila, iskalila se na djeci'
Ustaški pokret, a osobito vojničke formacije, nisu imale u javnosti nikakvih simpatija, jer srž ustaške discipline nije bio moral i zakonitost nego slijepa služnost osobi dr. Pavelića, piše Slavko Kvaternik
Kako je, uistinu, došlo do proglašenja Nezavisne Države Hrvatske? Što je mislio Pavelić a što Mussolini? Kako su počeli sukobi po Zagrebu, Mostaru, Srbu, Drvaru, Kulen Vakufu, Gackom, Gospiću, Foči, Sarajevu? Kakav je bio odnos Pavelića i njegovih „rasova“? Koja je bila uloga Maksa Luburića i Dide Kvaternika? Zašto su u NDH osnovani koncentracioni logori, među kojima je ključni bio onaj u Jasenovcu? Jesu li ustanak digli četnici ili partizani? Zašto je već 1942. Pavelić morao smirivati politiku progona manjina i političkih protivnika? Kakav je bio njegov stvarni karakter i zašto je tako uspješno savladao sve svoje oponente i protivnike u vrhu ustaškog pokreta? Zašto je Nezavisna Država Hrvatska propala?
O svemu tome – u memoarima koje je, dijelom u prisilnoj emigraciji u Slovačkoj a dijelom u zatvoru Udbe ispisao Slavko Kvaternik – svjedoči senzacionalna knjiga „Moj obračun s Poglavnikom“ koja je u prodaji na svim kioscima u u knjižarama diljem Hrvatske. U njoj Kvaternik iznosi zapanjujuću tezu prema kojoj je NDH proglasio – posve na svoju ruku, bez znanja Pavelića i Mussolinija ali i niz drugih ocjena koje će izazvati nove javne rasprave o ustaškom režimu i državi, njenoj politici, uzrocima i posljedicama njena nastanka i nestanka.
Pavelić je prihvaćao samo ulizice
Sadržina ustaške discipline bila je slijepa poniznost i služnost osobi dr. Pavelića, piše Kvaternik pa nastavlja:
- On je mogao, smio i činio s ustašama što je htio. Sve je bilo dozvoljeno ustašama, ali teško onome koji bi se i najmanje usudio podvrći kakvoj kritici ili učinio najmanju primjedbu na odluke Pavelića. Dr. Pavelić je bio za ustaše nepogrešiv. Tko to nije usvojio bez rezerve, bio je već i likvidiran. Zato su ustaše povratnici tokom vremena izgubili svojstvo zapažanja, ocjene i razlikovanja za djela Pavelića. Zato je prosta laž da su ma u čemu odlučivali rasovi, da su imali slobodne ruke i odluke. Tko to misli, taj se ljuto vara. Rasovi su bili od Pavelića još više zarobljeni nego ostali. Ustaša Singer klasičan je primjer što je značilo ogriješiti se o Pavelića. Nije on u godini 1943. likvidiran radi atentata na pošti, nego zato što je pred drugima napravio primjedbu „da je bilo lako živjeti Paveliću u Italiji, ali teško ustašama na Liparima“.
To, i Singerova obljubljenost kod ustaške omladine razlozi su likvidacije, a atentat na pošti samo je forma. Zbog toga je strahovanje dr. Budaka i mnogih drugih pred Pavelićem razumljivo iako nije muževno. Svetost, nepobjedivost i nepogrešivost osobe dr. Pavelića i njegove obitelji bio je jedini i glavni kriterij i gledište za ocjenu muževnih vrednota ustaša i svih vrsti čimbenika u društvenom, javnom i državnom životu NDH. To je bila glavna bit ustaške discipline. Ocjena toga bila je jedan od glavnih resora i poslova gđe Pavelić. Osim toga što je ona sve znala, bila je i dobar psiholog, s pasjim njuhom u otkrivanju pravih služinskih i ropskih značajeva. Ona je nanjušila i ljude samostalnog značaja, koje je držala opasnima a priori, za opasnosti koje bi mogle nastati kasnije. Takvi ljudi bili su unaprijed osuđeni na osamljenost i bojkot iz druge ruke, a prisvojene su služinske naravi. U pogledu očuvanja nepovredivosti i nepogrešivosti dr. Pavelića pazilo se na svaku riječ, na svaku kretnju i na svaki mig. Nije se zaboravljala nikada ni najmanja sitnica, ako se je tko ikada i najmanje ogriješio, pa bilo to slučajno, ili u najboljoj namjeri, o dogmu nepovredivosti dr. Pavelića i obitelji. Dr. Mile Budak, a i mnogi dobročinitelji Pavelića klasični su dokazi za opstojanje te dogme.
Dr. Mile Budak je nekada, dok mu je Pavelić bio još al pári, stavljao dobronamjerne primjedbe na osobu i obitelj Pavelića u svojoj pjesničkoj bezazlenosti i iskrenosti, jer nije znao koga ima pred sobom. To mu se nije zaboravilo i oprostilo nikada, naprotiv gospođa Pavelić potencirala je antipatiju do otvorene, gadne i niske mržnje, koje je čak prenašala na čestite čedne i besprijekorne djevojčice dr. Budaka. Zbog tog, ustaša ili kakav funkcioner koji je pronađen pouzdan i služan Paveliću i obitelji bio je persona gratissima, pa da je imao najlošiji značaj ili najprljaviju prošlost. Za sve ostale nade svojih služnika bio je Pavelić širokogrudan, opraštao sve, čak i nečasna djela, a kada nije mogao izbjeći kaznu, bio je blag do skrajnosti i uvijek zaštitnik ovakvih služnika.
Iz ovog činjeničnog stanja o biti ustaške discipline potekli su rasovi i rasići, nastaše i divlje ustaše – Pavelićev osobni služinski aparat. Svi drugi članovi ili pristaše ustaškog pokreta, a to je bila ogromna većina, bili su od prvog dana do kraja pusta i čista štafaža: neupućeni, zavedeni, zaslijepljeni, izvarani, zlorabljeni, u svojoj duši čestiti ljudi, ali kratkovjerni i nepronicavi. Najviše je to bila ženska i muška mladost, zbog pomanjkanja potrebnih životnih iskustava. Zbog toga ustaški pokret, a osobito vojničke formacije, nisu imale u javnosti nikakvih simpatija, nego su osjećani kao razuzdani i svojevoljni, jer srž ustaške discipline nije bio moral i zakonitost nego slijepa služnost osobi dr. Pavelića, koji je za svoje službenike, tj. za njihove mane, prekršaje i izgrede te zulume imao uvijek svoj „pardon“. Ovakva disciplina stvarala je i stvorila duševnu i političku anarhiju, nanesla narodu teške rane, rušila od prvih početaka strukturu društva i države, dok nije konačno srušila sve, uključivo i vlastodržce.
U ponedjeljak sljedeći nastavak na portalu 24sata.hr.
U prodaji je nova knjiga 'Tajna biografija Slavka Kvaternika: Moj obračun s Pavelićem', po cijeni od 99 kn na kioscima i u knjižarama.
