Borac za Vukovar: Spasio se iz logora, ali izgubio sina, ženu...

Već treći mandat Ivica Lerotić (58) obnaša dužnost predsjednika pulske Hvidre i okuplja branitelje koji žive u najvećem istarskom gradu. Svoju ratnu priču, ranjavanje, odlazak u logor te pogibiju supruge, oca i brata te smrt sina ispričao nam je u jednom dahu.

- Teško mi je o tome pričati i sjećati se, baš kao i svim našim braniteljima. Ali evo, živ sam i nekako živim dalje, dan po dan - govori Lerotić.

Rođen je u Nijemcima, a sve do rata je lijepim životom živio u Vukovaru sa suprugom i dva sina. Međunacionalni odnosi su se pogoršali čim je jugovojska došla u okolna srpska sela. Već od svibnja 1991. godine uključio se u mjesnu zajednicu 1. maj u Vukovaru, gdje su organizirali straže u mjesnim odborima. Vukovar se u početku, kaže Lerotić, počeo braniti na način da su se ljudi sami organizirali u obrani i držanju straže. Prijatelj za prijateljem bivao je ranjavan u borbi, a mnogi su i ginuli.

- Svima, a i meni sve je to bilo nestvarno. Dojučerašnji susjedi pucali su po nama, a moja supruga i djeca odlučili su ostati sa mnom u Vukovaru. Mlađi sin je tada imao osam, a stariji 11 godina. Tijekom obrane Vukovara dva puta sam ranjen, a na to me, osim ožiljaka po donjim ekstremitetima, podsjeća i odlikovanje Red Hrvatskog križa - govori Lerotić.

U logoru proveo devet dugih mjeseci

Pad grada dočekao je u Vukovaru, kraj bolnice, a 19. studenog su ga s ostalim zarobljenicima počeli trpati u vozila. Razdvojili su ga od supruge i sinova te odvezli u logor u Srijemsku Mitrovicu, gdje je proveo dugih devet mjeseci. Dodaje da je trebalo hrabrosti i prisebnosti preživjeti 271 dan logora, od kojih je 87 proveo u samici.

- U logoru sam preživio torture, optužbe za ustaštvo, rušenje ustavnog poretka SFRJ, a nas nekolicina je to morala reći čak i pred kamerama. Točno se sjećam i rečenice koju su me natjerali da je izgovorim: ‘Ja, ustaša Ivica Lerotić...’ Bio sam gladan, kao i ostali, i borio se za komad kruha da preživim, da izdržim. Morali smo čak pjevati i tadašnju jugoslavensku himnu, a dio pjesme “proklet bio izdajica...” morali smo ponavljati iznova i iznova - prisjeća se.

Najveće batine dobio je na dan kad je Hrvatska međunarodno priznata. No iako izudaran i fizički slomljen, znao je da nije uzalud prošao sve te muke. Kad ga je međunarodni Crveni križ pronašao i evidentirao, doznao je da mu se voljena supruga smatra nestalom.

- Saznao sam da su djeca otišla s mojom majkom, a 14. kolovoza 1992. godine, kad nas je 600-tinjak razmijenjeno u Nemetinu kraj Osijeka, shvatio sam da sam ponovno rođen. Ali trenutke moje osobne sreće zamijenio je očaj. Doznao sam da su mi brat, otac, nećak i supruga ubijeni u Vukovaru. Djecu sam vidio početkom rujna, i to u Njemačkoj gdje su uspjeli otići s mojom majkom. Kad sam ih vidio žive, suze su same krenule niz lice - priznaje nam. 

S ponosom kaže da je sretan jer je mogao braniti Hrvatsku koja je stasala u modernu, europsku državu, baš kakvu je i priželjkivao. Da mora, kaže, ponovno bi išao u borbu jer vjeruje da je sve za bolje sutra, posebno za mlađe generacije koje dolaze.

U Istru se je s majkom doselio 1993. godine i u njoj ostao.

- Zahvalan sam Istri što su imali razumijevanje za nas prognanike i pružili nam priliku da ponovno izgradimo svoje živote. No taman kad je život ponovno počeo imati smisla, moj sin je skončao svoj mladi život - kaže Lerotić dodajući da živi sa sjećanjem i sa uspomenama.

Logor u Srijemskoj Mitrovici slovi kao najveći i najozloglašeniji srpski logor 

Sabirni logor u Vojvodini pod srpskom upravom bio je od studenog 1991. do kolovoza 1992. U njemu su bili hrvatski civili i vojnici zarobljeni tijekom Domovinskog rata. Bio je to najozloglašeniji i najveći srpski logor. U logoru je bilo oko 4000 zatvorenika. Glavna zgrada bila je dugačka 70, a široka osam metara. Zatvorenici su mučeni u podrumu. U izvještaju Amnesty Internationala navodi se da su svi, osim žene i djece, pretučeni od stražara već pri dolasku. Čak su im glavama lupali o zid. (rb)

24sata