SUPERŽENE Pravnica Marina Primorac (40) je prošla kroz bračni pakao, Suzana Grbac (33) iz Pule je bila nepokretna sedam mjeseci, a Zora Brkić, 37-godišnja profesorica je uskladila dva posla
TEŠKO OŠTETILA KRALJEŽNICU
'Bila sam nepokretna, a danas radim na polju i zdrava sam...'
Puljanku Suzanu Grbac (33) život je natjerao na velike promjene. Nije se nadala da će nakon što se razboljela morati promijeniti karijeru pa je umjesto ugradnje noktiju ženama silom prilika zavoljela poljoprivredu. Sad ima OPG. Tim se poslom i danas ova mlada majka bavi te kaže kako ga ne bi mijenjala ni za što na svijetu.
- Modu sam zamijenila poljoprivredom i nije mi žao. Krenuti iz početka nikad nije kasno, a treba samo odlučiti i to je to. Zbog svakodnevnog posla ugradnje noktiju sam puno sjedila i stradala mi je kralježnica. Imala sam diskus herniju, i to onaj zadnji stadij te sam totalno bila nepokretna čak sedam mjeseci. Morala sam na operaciju, a potom i na rehabilitaciju. Liječnici su mi nakon toga rekli da mogu najviše tri sata sjediti, nikako dulje. Traženje posla koji volim neslavno je prošlo jer me nitko nije htio zaposliti ako mogu samo tri sata raditi. Nisam klonula duhom niti očajavala. Suprugova obitelj se od ranije bavila poljoprivredom i rekla sam sebi mogu i ja. Uključili su me u marketing i promociju, jer nisam baš mogla kopati s takvom oštećenom kralježnicom. Sad mi je drago da sam promijenila karijeru. Rad na čistom zraku mi godi. Osim toga, priznajem da je lakše raditi na njivi s povrćem nego raditi sa ženama - ispričala je Suzana. Smislila je način za još bolju promociju i prodaju time što klijentima nudi gotove košarice s raznim povrćem za 30 te one veće za 50 kuna.
- To je bio pun pogodak jer u tim je košarama sve što vam treba za tjedan dana. Uvijek je tu sezonsko povrće - krumpir, luk, mrkva, cikla, salata, češnjak, blitva, kupus, batat, hokaido tikve, kelj..., a imamo i domaće jagode, šljive, trešnje, dinje i domaća jaja - rekla nam je Suzana. Imanje od 12 hektara nije samo njezin posao jer su tu suprug i njegova obitelj te zaposleni radnici. Nepokretna je ostala 2014. godine, a već godinu dana kasnije odlučila se posvetiti novom poslu zbog svojeg zdravlja. Iako radi dvokratno, ima vremena za sebe i kćerkicu koja je oduševljena što može s mamom u polja.
- Drago mi je da mama radi ovaj posao, a ne ugradnju noktiju. Ovo je ljepše. Stalno smo vani, a imamo vremena i napisati zadaću, i svirati klavir, i igrati se - rekla je kćerkica. Dugi nokti su joj ipak prirasli srcu pa ih i danas njeguje, a ne smetaju joj, kaže, u poslu i na polju.
Preživjela bračni pakao: Shvatila da živi sa zlostavljačem
Sina Danijela (17) diplomirana pravnica Marina Primorac (40) rodila je u Mostaru nakon komplicirane trudnoće. Liječnici su joj tad rekli kako su uvjereni da dječak neće preživjeti. No izborio se za život pa se Marina prije 15 godina s dječakovim ocem preselila iz rodnog Ljubuškog u Zagreb kako bi Danijelu bili dostupniji liječnička skrb i terapije.
Život supružnika brzo se pretvorio u pakao, obiteljski problemi su se gomilali, a Marina je na svojoj koži osjetila da živi s mužem zlostavljačem. Bilo je tu batina koje je dobivala, žestokih svađa, borbe s njegovim dugovima zbog kojih su joj kamatari kucali na vrata... Vuklo se to više godina, odlazio je, vraćao se, ona mu je iznova davala šansu. No od prije šest godina Marina više ne zna gdje joj je bivši suprug od kojeg se na kraju i razvela. On se od tada ne javlja, sina ne vidi, a Marina je kao samohrana majka djeteta s invaliditetom preživjela uz svesrdnu pomoć roditelja.
- Bilo mi je lakše samoj nego u onom kaosu od života - govori Marina, kojoj se još jedna ključna životna prekretnica dogodila nakon razvoda u rodnoj Hercegovini. Ondje je upoznala sadašnjeg partnera Darka Vukoju, no nije bila odmah spremna za vezu. Druženja i kave polako su prerasli u ljubav, a Darko je danas Marinin životni suputnik i najveći životni oslonac s kojim ima 14-mjesečnog sina Niku i koji je njezina Danijela prihvatio kao svoje dijete. U nekim trenucima malo se bojala, kaže, kako će Darkova obitelj, tradicionalni Hercegovci, prihvatiti da se Darko odlučio za ženu koja je od njega starija pet godina i koja ima sina s invaliditetom, kao i brak iza sebe. No za te bojazni nije bilo mjesta jer je svi vole i uvažavaju, a Marina kaže da sad živi život o kakvom je oduvijek sanjala.
Od svega učinila pravi biznis
Ako je suditi po onoj narodnoj da iza uspješnog muškarca stoji žena, što reći kad naiđete upravo na suprotno, uspješnu ženu. Najuspješniju i najslađu Makarku, poručuju Makarani koji sa smiješkom i prstom upiru put slastičarnice Romana, naći ćete upravo iza mnoštva lijepo dekoriranih kolača i torti. Zora Brkić, 37-godišnja profesorica biologije i kemije, spojila je, kako sama kaže, posao i ljubav prema kolačima te od svega učinila pravi biznis. Uspješna ne samo u poslu, Zora Brkić uspijeva svoje radne obveze dosta dobro uskladiti s obiteljskima, jer kod kuće je čekaju Mila (14), Dario (12), Nika (7) i maleni Luka, koji je tek navršio godinu dana.
- Vjerujte da nije sve baš kako se čini na prvu. Jer da nije ovih vrijednih žena koje su zamašnjak uspješnog tima, niti ja, a niti slastičarnica Romana ne bismo bili tako prepoznatljivi - dočekuje nas sa smiješkom vlasnica slastičarnice Romana iz Makarske. Prije sedam godina njezin suprug Miro slastičarnicu koja se u početku nalazila uz istu kavanu na makarskoj rivi odlučio je polako staviti u drugi plan.
- Ma dosadile mu žene - kroz smiješak kaže Zora i dodaje:
- Ja sam uvijek bila tu negdje, ali onda prije šest godine čvrsto sam odlučila preuzeti kormilo slastičarnice koju sam premjestila na drugu lokaciju u gradu. U početku sam radila baš sve. Bila sam za pultom i prodavala kolače, svaki slobodan trenutak provodila sam s ostalim radnicama i zajedno s njima mijesila naše prve torte. Ni u trenutku našeg razgovora nije dvojila poslužiti kupce. Zora radi u osnovnoj školi u kojoj predaje biologiju i kemiju, a ljubav za spravljanje kolača, kako ističe, usadila joj je pokojna majka Slavka. “Još dok smo sestra i ja bile djeca, s majkom smo mijesile tijesta za kolače. Nije nam smetala i nije se ljutila na nas kad bismo joj cijelu kuhinju izneredile, a znalo se dogoditi da je kolač ponekad toliko izgorio da bi završio u smeću”, prisjeća se sa smiješkom Zora.
- Dnevno je u ponudi šezdesetak vrsta kolača i torti te ukusnih sladoleda. U ovom prostoru u jednom danu napravi se i do 200 torti, dio ih odlazi u slastičarnicu i kavanu, a dio ih je po narudžbi jer, vjerujte, nema obiteljskog slavlja, a da na stolu nije torta iz ove kužine. Neki su kolači sezonski, a neki se spravljaju cijele godine, baš kao ove breskvice po recepturi moje mame - kaže Zora.
Odgovore kako u svemu uspijeva teško je pronaći, a da ne pogleda u nebo i zahvali Bogu na snazi koju joj, kako kaže, ulijeva.
“Moj dan započinje rano ujutro, oko pet sati. Volim posao u školi, volim i ovaj u slastičarnici, ali vjerujte mi, ipak mi je na prvome mjestu obitelj. Volim biti majka i posvetiti se svojoj djeci koliko god mogu. Ne želim da nas vrijeme pregazi jer svaki trenutak s njima je dragocjen i neponovljiv”, onako samo na trenutak ozbiljno će ova uspješna mlada žena, jer već sljedećeg trenutka na licu joj blista osmijeh dok razgovara sa svojim radnicama. “Sve one su kao jedna. Šest ih je u proizvodnji, a dvije su za pultom u prodaji. Svaka od njih donijela je u ovaj prostor dio svoje prepoznatljivosti, svoje recepture i u svakom od ovih slatkih ručno spravljenih kolača može se pronaći dio njih. Ovo je njihova druga kuća koju zajedno stvaramo, jer ja sam njima najprije prijateljica, a tek onda šefica”, ponosno će Zora koja uživa u svakom trenutku suradnje sa svojim ljudima.
Ona jako pazi na svoje uposlenice s kojima se druži, razgovara, svaki tjedan imaju sastanke na kojima iznose što je u proteklom tjednu bilo dobro, što treba promijeniti, gdje su pogriješile, gdje je šefica pogriješila. “Tako to mora biti, drugačije nema uspjeha”, poručuje Zora. Tri puta godišnje njezine su uposlenice na stručnim tečajevima uglavnom u Zagrebu kod najpoznatijih majstora ovoga zanat. Odlaze na edukacije i njima dolaze poznati majstori. Prate trendove, uvijek traže i spremne su slušati savjete i učiti. Prošle su Romanine majstorice tečajeve o tome kako se dobiva najukusnija čokolada i sad spravljaju slatke zalogajčiće kojima rijetko tko može odoljeti. Vrijedne ruke ovih majstorica ukrašavaju torte do savršenstva, mijese domaće rafiole, tortu makaranu, breskvice, krempite, voćne košarice do ručno rađenih, punjenih i bojenih pralina i makaronsa. Stoga i nije čudo da bez imalo zadrške svoj uspjeh velikim dijelom Zora Brkić duguje svojim radnicama Marijani Herceg, Diani Rusendić, Tini Puharić, Daliborki Penović, Sanji Moguš, Nataliji Šimović, Feridi Jonjić i Nini Vuković.
“Žene mogu sve, žene mogu ako žele i svijet mijenjati, samo im treba vjerovati i, dakako, njihov rad cijeniti”, ponosno će ova Makarka hercegovačkih korijena. Kad završi s poslovima u slastičarnici, gdje se 24 sata mijese kolači, spušta se do rive, jer tamo je istoimena kavana u kojoj su velika slastičarnica i još uposlenika, a Zora bi htjela sa svima njima podijeliti poneku riječ. I tako svaki dan u sezoni i po nekoliko puta navrati te iz prikrajka pogled baci. Svakom gostu osmijeh, a svojim radnicima prst gore za puno finih domaćih kolača u kojima su makarske slastičarke uspjele dobro posložiti sloj domaćeg, fil tradicije, profinjenost i francuski šarm te, uz sve to, zadržati slatki dašak tradicije.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
