Glumica Nada Abrus slavi 50 godina uspješne karijere i prvi put priča o odricanjima kad je dobila sina Luku te kako je upoznala Branka, s kojim je u vezi 17 godina
LOS ANGELES-ZAGREB
Nada Abrus: U vezi na daljinu sam već 17 godina, baš uživam
Nikad mi nije dosadilo i nikad nisam bila umorna. U mirovini sam i radim jednakim tempom kao nekad. Ne želim stati. Ako mogu, ne bih stala jer uživam u svom poslu, rekla je Nada Abrus (68).
Glumica će izvedbom “Najstarijeg zanata” 25. veljače obilježiti 50 godina umjetničkog rada. Jako se obradovala kad ju je Krešimir Batinić, ravnatelj Komedije, pozvao i ponudio joj ulogu. Sretna je jer je opet s kolegicama s kojima je godinama dijelila garderobu.
Bilo je tu, govori nam, prepričavanja tužnih i lijepih životnih zgoda i nezgoda. Od sjedenja pred televizorom puno su joj draži akcija, izlasci, druženja, putovanja, sport i smijeh. A i danas si može priuštiti raditi s ljudima koje voli, s kojima se osjeća dobro i opušteno.
- Uvijek sam s veseljem kretala na probe kao i na predstave, pogotovo kad bih prihvatila novu ulogu, voljela sam čeprkati i istraživati karakter lika koji pripremam. Danas sam penzićka, istina, no riječ mirovina nije mi bliska jer radim jednakim tempom. Prije nekoliko godina počela sam surađivati s Ronaldom Brausom u predstavama produkcije Opere BB kojima gostujem posvuda. Družim se s dragim mladim talentiranim pjevačima, balerinama i prijateljem Ronijem te uživam u svom poslu - rekla je Nada Abrus.
Zaljubljena je u svoj posao, voli, uživa, pogotovo kad igra ulogu poput one u “Najstarijem zanatu”, u kojoj se osjeća kao riba u vodi. Bilo je u karijeri, priča, svega, od divnih velikih uloga, preko epizodnih, prolaznih uloga koje je također vesele, pa i do onih koje je dobila zbog izgleda gdje je više figurirala.
- Bilo je tu i samodopadnih redatelja koji su me kočili, kojima nije bio važan moj talent, kad naposljetku glumci gađaju lik, a redatelji vrludaju u svojim režijama. Bilo je i neodigranih predstava kad ti redatelj da tekst prije svih, kaže da te nužno treba baš za tu veliku ulogu, ali kad se objavi podjela, nema te! I onda ti ravnatelj ne dopusti ni alternaciju. Sve to čini karijeru jednoga glumca - kaže.
U pola stoljeća dugoj karijeri nijedanput nije odbila ulogu. Danas za svoj život kaže da je to zanimljivo putovanje, raskošan, lijep put s puno prepreka, padanja i uzdizanja. Ne pamti da je ikad plakala zbog “prljave igre” jer je, kaže, tad postajala jača, snažnija i sigurnija u ono što želi, a to je igrati i biti na sceni.
Od djetinjstva je obilazila splitski HNK, stanovala je u ulici iza kazališta u Splitu. U kazalište je dolazila s majkom kao djevojčica, željela je biti glumica i nije skretala s puta. Kaže da snažna želja i sudbinu izazove te je tako Lordan Zafranović sudbinski ušao u njezin život i odabrao je za film “Nedjelja”.
- Imala sam nepunih 17 godina, moja mama je u listopadu 1968. potpisala moj prvi ugovor, a 1969. je bila premijera na filmskom festivalu u Puli. Bila sam još gimnazijalka i otad sam u poslu. Prvu kazališnu ulogu odigrala sam 1970. u splitskom HNK, a predstava se zvala ‘Kako te mogu čuti kad voda teče’ u režiji Vlatka Perkovića - govori nam Nada.
Uslijedila su još tri kratka filma pa “Naše malo misto”, “Divlje svinje”. Bila je i jedna od naših vodećih manekenki. Revije su uz glumu postale njezina najveća ljubav. S kolegicama s kojima je nekad šetala pistama danas rado ispija kave i druži se, slavi rođendane. Kad se nađu, ima osjećaj kao da je vrijeme stalo, kao da se u međuvremenu ništa nije događalo. Lijepo se družimo, Branka Habek, Jasna Mihalinec, Loredana Bahorić, Zvona Vučković... Bilo je tu i cura iz Srbije, Slovenije.
Kad sam ušla u manekenstvo, zatekla sam Nušu Marović, Irenu Uhl, bile su zvijezde. Tako da smo se još dugo poslije družile po večerama i kavama. Danas, ponekad, organiziramo druženje u Zagrebu pa nam se pridruže cure iz Slovenije. Bile smo nerazdvojne, putovale smo, radile, zabavljale se, znale bismo napraviti pravi show nakon napornih revija i danas rado o tome pričamo.
Odradile bismo po 30 revija u dva mjeseca, svaki dan u drugom gradu, proputovale smo cijelu Jugoslaviju u dva ljetna mjeseca, na motociklima ulazile u grad praćene glazbom i pozivanjem na veliki spektakl. S nama su na tim showovima bile zvijezde Jugoslavije, voditelji, pjevači, bendovi, a revije smo imali i u inozemstvu, priča Nada.
Kad je upisala Akademiju, nosila je revije poskrivećki jer prve dvije godine studija nije to smjela raditi. Profesor Joško Juvančić to joj je potajno dopustio, ali i istaknuo da ne smije raditi u Zagrebu. Tako se je školovala, a teški dani nisu je poljuljali u želji da završi Akademiju.
- Nisam posustala jer sam imala cilj, znala sam i gladovati jer bi ponestalo novca, ali onda bi telefon zazvonio i ja bih otrčala po novi ugovor. S time nisam imala problema. Mogla sam i ne jesti, važno mi je bilo da platim sobu, a za to sam imala stipendiju HNK Split. Mama mi je znala nešto sašiti pa poslati, a zahvaljujući Jupi, zarađivala sam sa strane, čak sam uspjela i staž plaćati - govori Nada.
Kao studentica treće i četvrte godine bila je u svim Juvančićevim režijama u Dubrovniku na Igrama, a našla je vremena i za prezentacije novih kolekcija ondašnjih modnih kuća. Igrala je i u HNK Zagreb, Gavelli, Trešnji, ZKM-u, ITD-u, Komediji, a onda je došao i priželjkivani angažman u kazalištu o kojemu je sanjala - Komediji.
Kad je 1979. ušla u Komediju, znala je da će se pozdraviti s manekenstvom. Zadnju reviju nosila je u New Yorku 1979. Otad revije nosi samo humanitarno, a uspinjanje na daske Komedije doista joj je označilo život.
- Ljubav prema muzičkom teatru me odredila. Imala sam divnih uzora koji mnogi više nisu s nama. Slijedila sam ih, učila od velikana. Svoje profesore, Vanju Dracha, Tonka Lonzu, Zlatka Crnkovića, pratila sam kroz teatar, gledala njihove predstave, učila - priča.
U Komediji su je dočekali velikani mjuzikla - Đani Šegina, Sanda Langerholtz, Boris Pavlenić, Richard Simonelli, Lela Margitić.
- Divno su me primili. Sanda je bila istinska diva, a nikad se tako nije ponašala. Uvijek jako ljupka i topla. S Lelom se družim i danas - prisjeća se. Zbog ljubavi prema poslu i Komediji odbila je pozive da karijeru nastavi u inozemstvu. Bilo je, priznaje, ponuda još na Akademiji, a mogla je i studij nastaviti u Genevi.
- Nikad nisam sanjala o odlasku vani. Htjela sam sve zaslužiti svojim radom, bez ičije pomoći, a vani bez potpore nekoga ne možeš uspjeti. I nikad zbog te odluke nisam požalila. Možda u Komediji ponekad nisam bila zadovoljna tretmanom, ali nikad nisam požalila što sam u toj kući - tvrdi Nada.
Ne zna reći koliko je scenskih partnera, redatelja i predstava iza nje. Nakon odigranih sto predstava prestala je brojiti. Igrala je u TV serijama, radila kao TV voditeljica na TV Mreži, snimala filmove, radila u koprodukcijama, posuđivala glas u crtićima, radila na radiju, u slobodnim grupama, Epilog teatru, Školarcu, Osamljena srca, još na Akademiji, Žuga teatru, radila predstave u Požegi, Sisku, Osijeku, Splitu, ljetnim igrama, Histrionima... Kad je u jednom periodu u Komediji bila na ledu i radila prilično malo, Zlatko Vitez pozvao ju je da radi s Histrionima.
- Njemu mogu zahvaliti što sam tad ostala svježa glumica. Što nisam zamrla. Zahvaljujući Zlatku i Histrionima, igrala sam divne uloge i tako bila stalno na sceni. Paralelno s Komedijom, kod Zlatka sam kontinuirano radila deset godina, bila sam sve sigurnija u sebe, sve zadovoljnija. I zato znam da sam i danas u naponu snage - kaže.
Iako je puno uloga kojima se može pohvaliti, bez dvojbe kaže da je njezin najveći ponos sin Luka.
- Stasao je u poslovnog čovjeka zavidne karijere. On je moj Oscar, drugi mi ne treba – kaže.
Kao majka je bila jako predana, nadala se da je neće zvati da radi sa strane dodatne angažmane, što bi joj bilo jako teško odbiti, ali znala je da mora biti posvećena odgoju. To su, priča, bile godine Lukina odrastanja - radila je samo u teatru, a rijetko bi prihvatila nešto sa strane prvenstveno zbog honorara. Mama joj je pomagala - kad je bio mali, Nada bi ga nahranila, stavila spavati i otišla igrati predstavu, a baka ga je čuvala. Kuhala je i pekla kolače u noćnim satima i nikad nije požalila zbog odricanja.
- U to doba nisam ispijala kave s prijateljicama. Moje slobodno vrijeme nije postojalo niti sam se mogla baviti sportom, što danas radim s užitkom. Postojali su samo Komedija, Luka i moja mama. Vodila sam ga po svim mogućim aktivnostima. Najveći stres mi je bilo posložiti sve njegove termine aktivnosti i to spajati sa svojim obvezama u kazalištu. No kad imaš ljubav za ono što radiš i volju, sve se uspije - priča Nada.
Sinu je dala najbolje obrazovanje koje je financijski sama mogla izdržati. Sad s velikim užitkom prati njegov uspjeh, sluša njegova predavanja i izjave na televiziji pa to i zajedno prokomentiraju.
- I on ponekad dođe na generalnu probu i uvijek je na premijerama, pa mi ukaže na neki detalj, pravi je kritičar - govori Nada.
Život ju je, dodaje, naučio prebroditi tugu i bol. Ističe da je u njezinu životu bilo i suza, ali ih nitko nije vidio jer nitko bez ožiljaka ne prođe kroz život. Kao mladoj ženi, majci, najšokantniji joj je bio razvod. Brak je završio bez grubih riječi i tako je s jednogodišnji sinom Lukom ostala sama. Danas kaže za razvod da je zaboravljena priča i izbrisana tema. Ljubav i sklad našla je tek kad joj je sin odrastao i odredio svoj put. Branko je u njezin život ušetao kad je Luka imao 21 godinu.
- Imala sam pokoju vezu prije, ali držala sam ih daleko od moje kuće. Ne bi bilo ni fer ući u ozbiljniju vezu kojoj se nisam mogla posvetiti. Htjela sam se istinski posvetiti obitelji i bolesnoj majci - kaže Nada.
Znala je, dodaje, biti godinama sama, a onda je prijatelj kumovao fatalnom poznanstvu. Inzistirao je, želio ju je upoznati s divnim čovjekom. Prijatelj je bio uporan, odlučan, uvjeravao ju je da je “on čovjek za nju”. Nada je pristala na kavu i, kad je ugledala Branka, rekla: ‘Ja sam došla jer sam vas morala doći upoznati’. Tako je u druženju i šali zaiskrilo. Bila je to ljubav na prvi pogled, a njezin prijatelj je bio u pravu.
- Veselo nam je zajedno, odnos među nama je pun smijeha i veselja. Pomislila bih ponekad da ta veza neće opstati jer će nas razdvojiti česta udaljenost. Branko živi u Los Angelesu, a u Zagreb dolazi na odmor, no doista nam je dobro. Jedino sad ja povremeno otputujem na odmor u LA i tako ljubav traje punih 17 godina. Unatoč povremenoj razdvojenosti, sve funkcionira savršeno, sretna sam - kaže.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
13:47
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
