'Moja je kći radosno došla u školu i ostala sama u suzama'

Zagrepčanka, majka djevojčice s posebnim potrebama, koja je s tisućama ostalih mališana u ponedjeljak trebala krenuti u prvi razred jedne zagrebačke osnovne škole, ogorčena i u suzama vratila se kući s kćeri nakon što u školi nitko nije niti znao da je Gradski ured odlučio da će djevojčica svoje prve školske dane provesti upravo u toj ustanovi. 

Majka nije navela o kojoj je konkretno školi riječ, ali razočaranje, tugu i neizmjeran bijes prema gradskim vlastima u objavi nije krila. Njezino emotivno pismo prenosimo u cijelosti. 

''Hoće li ovo pismo doći do odgovornih??

...E.... je danas ostala sama. 

U dvorani "njezine" osnovne škole. U novoj odjeći, sa novom torbom. U nevjerici, panici i suzama. Zbog vas.

Cijelo jutro, a i proteklih nekoliko tjedana, E.... iščekuje prvi dan škole. Prvašica je. Nervozna je, u iščekivanju ali strpljiva. Kaže, obući će haljinu. Kaze, upoznati će učiteljicu. U njezinoj posebnoj glavici, vjerojatno u liku princeze ili dobre vile. Kaze, dobiti će knjige i raspored. Kaže, ja sam velika cura. I ići ću u školu. Ponos, sreća, iščekivanje..

....E.... je danas ostala sama. 

U velikoj dvorani nakon priredbe dobrodošlice ("dječica pjevaju meni, mama??") i prozivanja prvašica od svojih učiteljica. Čekala je strpljivo da se prozovu sva djeca, čekala je svoje ime, čekala je da se i ona ustane i otrči svojoj učiteljici. Ali nije dočekala.

E.... je danas ostala sama. 

Sa svojim posebnim potrebama i sa svojim teškoćama iz skupine 7 (3,4,6), podskupina 3.1.1., 3.1.2.,3.1.4.,4.2,6.6,6.7..... 

I sa odlukom Gradskog ureda za obrazovanje kojom su odlučili da ce pohađati tu školu gdje sada stoji sama, u velikoj dvorani, sa novom rozom torbom na leptiriće i panikom u malom srcu i glavici.

Nismo dočekali da ju ispratimo u razred sa ponosom i suzama sreće u ocima kao ostali roditelji. Mama, tata, veliki braco, baka i deda. Dočekali smo upitni pogled rukovodstva škole koje pojma nije imalo tko smo, odakle smo i sto radimo ovdje. Pregledavši moje papire koje nikada nisu dobili od Gradskog ureda, zaključili su da osim sto nemaju mjesta, nemaju niti program koji je primjeren za E..... A Gradski je odlučio da će ići u baš tu školu. Ne u onu u koju ide braco, također dijete sa posebnim potrebama, nego baš tu. Jer, objasnili su, to je u boljem interesu djeteta. Škola koja NEMA program za njezin tip teškoća.

E.... je danas ostala sama. 

Potpuno i apsolutno, napuštena i zaboravljena od ljudi i sistema, dijete sa posebnim potrebama za koje nitko ovdje nije cuo, za koje nema mjesta na prvi dan škole, za koje nema programa u glavnom gradu Lijepe naše. 

Ravnatelj je bespomoćan. Nije on kriv.. Ta tek je danas, od mene, saznao za to Rješenje. 

Nema novaca, kažu. Nema ljudi.. Nema prostora.. Odluka Grada je da u posebnom odjeljenju neke škole za djecu sa posebnim potrebama može biti max 5 učenika. A onda ti isti ljudi upišu 8 učenika. Ali novca za pregraditi i napraviti još jedan mali razred-nema.
Nema financija? Ja bih rekla NEMA FINANCIJSKOG INTERESA.. Jer, koliko novaca je potrebno da bi se jedan razred u koji stane 25 djece pregradio u dva za po 5 učenika? Ne treba biti matematičar, zimus smo pregrađivali sobe sa 7m knaufa. 3.500kn. TRI I POL TISUĆE KUNA!! Koliko košta nova fontana u gradu? Koliko premještanje kipova? Koliko sve nebuloze i apsurdi u gradskoj raspodjeli NAŠIH novaca?? TRI I POL TISUĆE KUNA?? Naravno da treba još i zaposliti i ljude, opremiti razred, veliki je to trošak kad se sve zbroji.. Čak pola novog auta iz apsurdnog voznog parka naših političara.. Ako i toliko..

E..... je danas ostala sama. 

Zbog vas. Zbog apsurda našeg Grada, naše Države. 

Koliko vrijedi slomljeno sedmogodišnje srce? Koliko košta svaka ogromna suza koja se skotrljala niz najdraže obraze? Koliko procjenjujete roditeljsku nemoć i bespomoćnost dok moraju kćeri pogledati u oci i lagati, lagati najbolje što znaju zašto nema ni razreda, ni učiteljice, ni knjiga ni rasporeda za nju?? Koliko košta??? Recite, je.em vam grad i državu, recite pa da prodam bubreg da platim, samo da joj ne moram pogledati u oči u ovom trenu!! 

Nakon što su joj uništili zdravlje i napravili je ovakvom bez ikakve isprike i preuzimanja odgovornosti, nakon svih pogrešnih dijagnoza i dvije sepse sa kilu i osamsto u rodilištu sa dva tjedna zbog nečijih prljavih ruku, nakon životinjske borbe ovih sedam godina uz pomoć divnih pojedinaca u Centru i u vrtiću, koji su, zahvaljujući vama sramotno plaćeni za doslovno spašavanje života cijelim obiteljima, recite, koja je cijena ovih njezinih suza očaja??

E.... je danas ostala sama. 

Napuštena i zaboravljena jer je dijete sa posebnim potrebama. 

Sram vas bilo, tko god da je odgovoran za to. Sram vas bilo zbog 3.500kn, zbog fontana, zbog uhljeba, zbog apsolutne apatije i gledanja samo svoje guzice, zbog razbacivanja našeg i svetkom i petkom krvavo zarađenog novca na sve osim na ono što je bitno. Sram vas bilo zbog razdvajanja i rasturanja obitelji jer ljudi odlaze odavde zbog vaših zakona..

E.... je danas ostala sama.

Voljela bih da barem na trenutak vi i vaši najmiliji osjetite ovu nemoć, tugu, razočaranje i paniku koju smo naša princeza i mi osjetili danas u 14h u jednoj zagrebačkoj školi. Samo na trenutak da vam se lomi srce u milijun oštrih komadića dok gledate te mile oci koje traže rijesenje i utjehu. Samo na tren da i vi ostanete sami. Od srca vam to želim. Ne zato jer sam zločesta i želim osvetu nego zato da vas nešto u životu šutne nogom u guzicu i probudi empatiju i odgovornost prema društvu i građane jer to je vas je.eni posao. Za to ste plaćeni neusporedivo vise od ovih divnih duša koje za sramotu od plaće i na rubu egzistencije žive sa tom djecom ne samo u vrtiću i školi- žive s njima 24 je.ena sata dnevno.. I drže nama roditeljima glavu iznad svih vaših sr.nja, da se ne utopimo do kraja. Da ne odustanemo od borbe sa čudovištima u foteljama i njihovom politikom i sistemom. U Lijepoj našoj...

E.... je danas ostala sama. 

Ali samo na trenutak. Onaj trenutak kada je majka gotovo pala na koljena skoro poražena užasom u princezinim očima. Ali nećete. I ovaj put, ne znam koji po redu, sakupiti ću svu svoju snagu koju imam, a imam ju zahvaljujući dvanaestogodišnjoj borbi sa vašim sistemom, i okrenuti ću nebo i zemlju da zaštitim svoje dijete od vaše nepravde i apsurda. Ponovno. Jer vrlo sličnu dramu prolazili smo i sa sinom prije koju godinu. On je sada peti razred a vi ste mu odlučili nakon četiri godine ukinuti asistenta. I to bas na ovakvom prelazu iz razreda sa učiteljicom u razred gdje ima 11 profesora. Sa svim svojim potvrđenim dijagnozama i poteškoćama koje su prema vama, očito, nestale preko ljeta. E pa nisu. Ali to po vama vjerojatno nije tolika drama kada ste mu sestru ostavili i bez škole i bez razreda i bez učiteljice. Pa sta je onda drama ostati bez asistenta..?

E.... neće ostati sama.

Kunem vam se, dokle god ima snage u meni, neće ostati sama. 

A vama, koji ste odgovorni za ovu traumu, želim da vam se vrati sve sto ste zaslužili i priuštili nama. Svim roditeljima djece sa posebnim potrebama.''