Obavijesti

Show

Komentari 25

Mira Furlan: Ja se ne snalazim u ovim okrutnim vremenima...

24sata placeholder

Glumica otvoreno govori o odrastanju, o kojemu je napisala dramu “Dok nas smrt ne razdvoji”, odgajanju sina u Americi i zašto se više ne želi vratiti u zagrebački HNK

Kažu da je kazalište ogledalo života. Ne mora biti samo to, ono često jest bijeg od života. Ne živimo u svijetlom vremenu, tako da je predstava prava slika vremena u kojemu živimo. Komad je to o najvećoj misteriji našeg postojanja – da se rađamo, da se volimo i da odlazimo. Zašto? Ne znamo!, riječi su to kojima je glumački doajen Miki Manojlović najavio dramu “Dok nas smrt ne razdvoji” autorice Mire Furlan.

Komad o ljubavi, ali i prolaznosti života, načinu na koji trošimo život, odnosima u obitelji, u njegovoj je režiji osvojio Beograđane. Na veselje svih štovatelja stare glumačke škole i njihova viđenja teatra, predstava iz pera naše istaknute glumice stiže i u Zagreb.

Café24: Čestitam na beogradskoj premijeri predstave “Dok nas smrt ne razdvoji” napravljene prema vašem scenarističkom prvijencu. Što kaže publika mjesec dana poslije? Vlada li još veliko zanimanje za predstavu?

Čini se da publika i dalje želi gledati predstavu, a to me, naravno, veseli. Izuzetno sam počašćena što je upravo divan glumac i moj kolega Miki Manojlović odlučio taj komad postaviti na scenu i što su u predstavi s njim još tri vrhunske glumice. To je komad koji ne bi mogao preživjeti na sceni bez izuzetnih glumaca i bez redatelja kojemu komad nešto bitno znači.

Café24: Je li točno da predstava uskoro dolazi i u Zagreb?

Da, i to u ZKM, na moju veliku radost. To je kazalište u kojemu sam gledala dvije sjajne predstave: ‘Moj sin samo malo sporije hoda’ prema božanstvenom tekstu izuzetnog Ivora Martinića, a u režiji majstora Kice, i drugu ‘Moje ulice’ u sjajnoj režiji Anice Tomić. Iskustvo gledanja tih dviju predstava dalo mi je vjeru u teatar u rodnome mi gradu, vjeru koju sam već odavno izgubila. Ravnateljica Dubravka Vrgoč je od tog kazališta zaista uspjela napraviti svjetsko kazalište, a ogromnu zaslugu za taj uspjeh ima i vrhunski ansambl inteligentnih glumaca.

Café24: Tekst za ‘Dok nas smrt ne razdvoji’ dugo je godina stajao u ladici. Postoji li razlog zašto je baš sad komad postavljen?

Ne znam zašto je tome tako. Tko bi znao zašto se stvari događaju upravo onda kada se događaju. Je li to slučaj ili je to sudbina, o tome možemo samo nagađati.

Café24: Komad je težak. I autobiografski. Je li to, na neki način, suočavanje s problemima vlastita odrastanja? Možda opraštanje?

Komad ima autobiografskih elemenata, ali koje ih pisanje nema? Da, valjda mi je potrebno to suočavanje s vlastitim odrastanjem. Komad je posvećen mojim roditeljima i mojoj baki, dragim i važnim ljudima bez kojih ne bih bila ono što jesam.

Café24: Po čemu pamtite mamu, tatu, svoju obitelj? Koja vas sjećanja raznježe?

S jedne strane, to je bila disfunkcionalna obitelj, kako se to danas kaže. Ali to je bila i obitelj prepuna ljubavi te najboljih, najplemenitijih namjera. Ja sam u toj obitelji intelektualaca bila jedino i obožavano dijete na čijem se obrazovanju predano radilo. Mogu reći da sam imala izuzetno sretno djetinjstvo i mladost te da sam beskrajno zahvalna roditeljima i baki na svemu što su mi dali te na svemu od čega su me čuvali.

Café24: Zašto ste rekli da ‘ovo vrijeme nije stvoreno za ljude poput vas?

Prema svojem vrijednosnom sistemu ovo je vrijeme upravo suprotno od onoga u čemu sam odrastala, od ideala moje obitelji, ideala koji su bili antimaterijalistički i duboko humanistički. Ovo je vrijeme opako, površno i okrutno. U njemu se ljudi kao ja itekako teško snalaze. Empatija je nažalost danas zabranjena i smatra se slabošću. A ja mislim da je to osnovna ljudska vrijednost.

Café24: Kako ste kao emotivna osoba uopće opstali u Americi? Kako ste se priviknuli na njihov način života?

Amerika je velika i u njoj se čovjek može sakriti, izolirati, maknuti se, skloniti od gluposti i ludila te pokušati živjeti svoj život, ako ima za to uvjete. Tako nekako pokušavam živjeti. Naravno, visoka je cijena nesudjelovanja, kako tamo, tako i ovdje. Čovjek je, kao što znamo, socijalno biće, trebaju mu i ljudi i akcija. Ali ja sam sretna kad sam sama i kad mogu u miru čitati u svojem vrtu. Možda su to godine, možda i moj komplicirani, intenzivan dosadašnji život. Mislim da je stvar do koje mi je u ovom trenutka života najviše stalo - moj unutarnji mir.

Nemam ga po svojoj prirodi, za razliku od ljudi koje volim zvati “prirodnim budistima”, tako da na tome moram posebno raditi. I u tom smislu mi je moj dom u Los Angelesu potreban i važan. To je život u prirodi i s prirodom. Ljudi obično imaju upravo oprečni doživljaj Amerike kao neprestane utakmice i žestoke borbe. Ja imam doživljaj mira i prirode. Sve ove druge stvari dobro vidim jer me okružuju svaki dan, ali sam svjesno odabrala da u njima ne sudjelujem.

Amerikanci su opsjednuti izgledom i to joj se ne sviđa

Café24: Koje ste njihove navike, običaje u svakodnevnom životu prihvatili s lakoćom, a koje i dalje odbijate?

Prihvatila sam kalifornijski zdravi način života, brigu o zdravoj, organskoj hrani, vježbanje, potrebu da se ostane u dobroj fizičkoj formi. Ali nisam prihvatila botoxe, plastičnu kirurgiju i slične akcije ganjanja vječne mladosti. Što ne znači da i ja jednog dana neću pokleknuti. Ha, ha!

Café24: Kad govorimo o mladosti, čega se najradije sjetite iz vaših dvadesetih? Je li to lakoća ondašnjeg življenja ili možda pjevanje s Le Cinema?

Ta kratka ljetna tezga s Le Cinema zaživjela je na internetu i ‘ušla u povijest’. Pjevala sam, dakle, jedno ljeto s grupom Le Cinema na maloj morskoj turnejici s Vladom Divljanom. To ljeto mi je jako važno jer sam tada upoznala budućeg supruga Gorana, nakon čega se moj život bitno promijenio. Zanimljivo je da je moje ‘glavno’ pjevanje bilo vezano uz Davora Slamniga s kojim sam napravila zanimljiv konceptualni muzički projekt, ploču “Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga”.

Pjevala je u zboru basista Flea iz Peppersa, a sad pjeva pod tušem

Café24: A pjevanje s Jurom Stublićem i grupom Film?

Nažalost, nikad nisam imala prilike pjevati sa šarmantnim Jurom i s Filmom. Ali je taj čudan i netočan podatak postao opće prihvaćena istina zato što se, nečijom zaslugom, našao i na Wikipediji. To je samo dokaz da internet nije uvijek u pravu. A taj mali detalj me samo upozorava da budem jako oprezna kada na internetu pokušavam naći tzv. istinu.

Café24: Kako se u ono vrijeme gledalo na glumačke izlete u glazbu? Jesu li glumice time dobivale ili gubile na važnosti?

Kritičar Darko Glavan je za naš projekt ‘Mira Furlan i Orkestar Davora Slamniga’ jednom napisao da je to ‘časni poraz’. To mi je danas, kao i tada, bilo zapravo simpatično. Nemam problema s porazima. Imam problema s čašću.

Café24: Pojavili ste se i na pozornicama New Yorka i Los Angelesa, objavili i album ‘Pjesme iz filmova koje nikad nisu bile objavljene’. Odakle takva ljubav prema glazbi?

E sad - otkuda? Bez muzike - a ja još koristim tu internacionalnu riječ i valjda se zato ne trebam nikome ispričavati - nema života. Rijetko pjevam u zadnje vrijeme i često mislim da je to dio mojeg problema. Neko sam vrijeme pjevala u zboru jedne crkve, i to ne zbog crkve, nego zbog muzike. Potom sam pjevala u zboru konzervatorija koji u L.A.-u drži Flea iz Red Hot Chilly Peppersa, a sad uglavnom pjevam pod tušem. Šalim se. Snimila sam ovdje još jedan jazz-blues album s nekoliko glumaca svoje serije ‘Babylon 5’.

Na tom albumu sam i sama napravila jednu pjesmu posvećenu svojem sinu koji je u vrijeme snimanja bio u mojem trbuhu i upravo se spremao iz njega izaći u svijet. Što se tiče ‘Pjesama iz filmova...’, to je također konceptualni projekt koji smo pred više od 15 godina složili igrajući se s prijateljima. Možda se terminom ‘konceptualno’ samo branim od mogućih kritika sebe kao pjevačice, a to nisam nikad bila. Na svoju veliku žalost, jer mislim da je bavljenje muzikom najveća sreća u životu.

Café24: Ovo ljeto navodno snimate još jedan znanstveno-fantastični film u Americi. Koga igrate? I o čijem je filmu riječ?

Riječ je o seriji filmova pod nazivom ‘Space Command’. Igram znanstvenicu koja je udana za drugu znanstvenicu. Vrlo zanimljiva uloga napisana za mene. Riječ je o piscu koji je moj rad pratio, a da ja to nisam ni znala. Kako se pokazalo, volio je moj rad i zato me je odlučio pozvati u svoj ‘ansambl’, kako se sam izrazio.

Café24: Ulogom Delenn u svih pet sezona “Babylona 5” počeli ste karijeru u Americi. Kakva su vaša sjećanja na te početke? Kako su vas prihvatili?

Upravo smo u Phoenixu u Arizoni proslavili 20. godišnjicu te serije. Bilo je vrlo uzbudljivo jer su došli glumci sa svih strana Amerike i neke sam prvi put vidjela nakon 15 godina, otkako je serija završila. Mnoge priče, različiti putevi. Mnogo jako dragih ljudi. Također mnogo ljudi koji više nisu s nama, nego su se premjestili u ‘vječna lovišta’. Među njima su, na moju veliku žalost, upravo neki ljudi koji su mi bili pravi, dragocjeni prijatelji.

Café24: Koja je najveća, najdrastičnija razlika naše i američke produkcije?

Novac je veći, a time je veća i arogancija. Baš kao i zavist, zloba te spremnost na sva moguća podmetanja ne bi li se došlo do željenog cilja.

Café24: Ima li spontanosti u odnosu redatelja i producenta spram glumaca, makar ona bila i u svađama? Može li glumac, kao kod nas, vikati na redatelja pa nastaviti igrati kao da se nije ništa dogodilo?

Svađe uvijek i svuda postoje, to je dio profesije jer čovjek, radeći na predstavi ili snimajući filmove, ulazi u vrlo bliske odnose sa svojim suradnicima. S vremenom sam se počela groziti konflikata i svađa jer to unosi otrov u moj život. Tako da ih na sve načine pokušavam izbjeći.


Grozi se svađa i konflikata jer unose otrov u njezin život

Café24: Prije desetak godina u Ulysses Teatru igrali ste Medeju. Kakav je osjećaj bio nakon toliko vremena ponovno glumiti na hrvatskom jeziku?

Jako uzbudljivo. Voljela sam taj komad, tu ulogu i to mjesto.

Café24: Možete li se ponovno zamisliti na kazališnim daskama zagrebačkog HNK-a? Je li bilo trenutaka kada vam je nedostajalo vaše kazalište?

Budući da mi se u više od 20 godina iz tog kazališta u kojem sam provela 13 godina nitko nikad nije javio, čak ni telefonom, iako su na istaknutim pozicijama tijekom prošlih godina bili i neki moji bliski prijatelji, tu sam instituciju prekrižila. Naravno da mi kazalište nedostaje beskrajno, a za HNK me vežu intenzivne i lijepe uspomene. Ali kao i u ljudskim odnosima, postoji trenutak kad se mora reći ‘to je gotovo’ i kad jednostavno moraš ići dalje.

Café24: Vaš sin Marko danas ima 14 godina. Kako je podizati tinejdžera u Americi, zemlji koju doživljavamo kao iz filmova - punu opasnosti i poroka? Ima li straha od terorizma?

U strahu sam svaki dan kad Marka u školu šaljem školskim autobusom. Ova zemlja je prepuna oružja i manijaka svih vrsta. Ta se rečenica, naravno, ne odnosi samo na Ameriku, ona se odnosi na cijeli svijet. Svijet je opasan, prost i vulgaran te se jako bojim kako će jedan vrlo osjetljivi dječak kakav je, bojim se, moj sin, u tom svijetu opstati. Ali to su ipak standardne brige svih roditelja.

Café24: Pokazuje li želju da krene vašim ili suprugovim stopama?

Nikako. Dapače, cijeli mu je taj svijet filmski i kazališni antipatičan. Moram priznati da me to čini jako sretnom.


Café24: Pišete li još kolumne? I možemo li nakon ‘Totalne rasprodaje’ očekivati još jednu vašu knjigu?

Kolumne više uopće ne pišem. Ponekad nešto napišem za svoju internetsku stranicu (www.mirafurlan.net op.a.). Ali nova knjiga se, moram priznati, uveliko piše. Tako da ovaj intervju možemo završiti standardnom simpatičnom američkom najavom: ‘Stay tuned’.

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 25