Mićo je sam u mraku, u staroj školi gdje je i vrijeme stalo

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Borovita. Zvuči kao propala jugoslavenska tvornica tekstila. Nekad je u Boroviti bila škola, ali đaci su joj prestali prilaziti još sedamdesetih. Sad je tamo samo Mićo Lončar, eno ga, ćelava glava mu izviruje kroz prozor. Hvata svježi zrak.

- Što ću, moram biti ovdje, u selu mi je sve srušeno. Evo, spremam se jesti nešto. A peć dimi, znam da dimi. Treba očistiti dimnjak. Treba se čistiti svaka dva tjedna, to su tri koljena, vidiš, stalno treba čistiti. Ovaj donji dio mogu ja i sam, ali tri koljena... Nema struje. Nema vode. Na svijeći gledam, jedem, spavam, sve. Na ruke perem. Pijem vodu što mi je Crveni križ donese. A panele sam imao, ali su pregorjeli. Mogao sam i ja izgorjeti, sreća pa nisam spavao...

Mićo gestikulira kroz dim. Kraj njega prijatelj, jedva se vidi u polumraku. Na jednom zidu sat. Ne radi, tko zna kad je stao. U kutu gitara. Čudesno odudara od limenki, baterija i ostalih rekvizita za preživljavanje. Mićo pomiče štake da može ispružiti noge.

- Bez prstiju sam ostao u snijegu, ima od toga više od petnaest godina. Bila veljača. Bio pijan. Prošla ralica, ja upao u onaj veliki snijeg... I jebiga. Ostao tamo, došla hitna po mene. Odrezali ih. Sve. Rekao sam im, dobro je, samo nemojte dalje. Sedam mjeseci sam bio u kolicima. Ne mogu više voziti bicikl, noge moraju na previjanje svaki drugi dan, ali eto, mogu se barem kretati sa štakama. A i gdje ću? Do Gline moram platiti taksi, a živim od socijale i dodatka za ove prste. A prije me bilo svuda, da znaš. Radio u Sisku, kod privatnika, u rafineriji. Pa bio konobar u Glini. Onda u šumariji... Svuda.

Mićo još više otvara prozor, da barem malo razrači školu. Prijatelj mu kašlje. Sat ne mrda.

- Ma nemaš s kime biti, u cijelom selu je šestero ljudi. Nema nikoga više. Imam petero djece. Zajebavam te, nemam djece. Ženio sam se tamo '83., ali sam se rastao. Imam brata u Njemačkoj, ali s njim nisam dobar. Ne pričamo već 14 godina. Imao sam i drugog. Umro je u ožujku. Mlađi je od mene bio godinu dana. Šezdeset četvrto. Tako je kako je.

Oči peku. Prijatelj ustaje, gumene čizme šljapkaju po stepenicama kojima su prije pedeset godina trčali učenici. Mićo gleda za njim, samo mu se ćelava glava vidi kroz prozor.

- Gitara je moja. Svirao sam prije. Sad više nisam. Otkad mi je brat umro. Od tada je nisam uzeo...

Sat se nije pomaknuo. 

Borovita, 14. studenog, 2022.