Obavijesti

Show

Komentari 5

Massimo Savić: 'Sad mi je žao što sam odbio Bregu i Štulića'

Massimo Savić: 'Sad mi je žao što sam odbio Bregu i Štulića'
11

Hoću da svaka pjesma koju radim dobije pažnju medija kakvu zaslužuje. Ako napravim album s 12 pjesama, eventualno mogu napraviti pet, šest spotova, a ostale su nagrabusile, kaže pjevač

Imam čarobnu oazu usred pustinje, u kojem vrelo nikad ne presušuje, pjeva Massimo (58). Glazbenik osebujnoga glasa, miljenik finije publike, ima novi singl. Pjeva o malom krugu velikih ljudi, kako je i nazvao pjesmu. Optimistična je, a fućkanje na početku i kraju budi široki osmijeh.

- To sam baš morao dodati - kaže Massimo. Trebalo je, smatra, posebice u vrijeme korone, ohrabriti ljude da sačuvaju taj mali krug velikih ljudi. Dokle god to funkcionira, uvjeren je, i mi ćemo biti puno snažniji prema svijetu koji nas okružuje.

POGLEDAJTE VIDEO: 24 pitanja s Massimom

Pokretanje videa...

24 pitanja s Massimom 10:01

“Mali krug velikih ljudi” je vani. Kakve su prve reakcije publike?

Jako im je dobra. Svirali smo je već po koncertima i odmah nam je bilo jasno da će pjesma zauzeti vrlo ozbiljno mjesto u repertoaru mojih koncerata. Bez obzira na genijalnost svijeta koji nas danas okružuje, meni je vrlo važno da uza sebe imam normalne ljude s kojima mogu razgovarati o normalnim stvarima, a ne rješavati neke ego probleme od tko zna kada. Ivan Dečak i Vatra su vrlo normalni ljudi, a pjesma se dogodila kao logičan nastavak ‘Nama se nikud ne žuri’. Dobio sam i dva čovjeka, Juru Ferinu i Pavla Miholjevića, u tim ili sam ja postao dio njihovih timova. Mislim da ćemo puno dobrih stvari zajedno napraviti. Čim mi je Ivan prikazao pjesmu, pomislio sam ‘Nomen est omen’. Odmah sam vidio da je znakovita, posebice se to odnosi na period Covida-19, koji je došao nakon što sam prvi put čuo pjesmu.

Rekli ste da više nemate pravo raditi prosječne pjesme nego samo posebne. Kakav nas album očekuje? I kad?

Pa, i nemam. Ne znam hoću li se u ovom trenutku baviti albumom. Hoću da svaka pjesma koju radim dobije pažnju medija kakvu zaslužuje. Ako napravim album s 12 pjesama, eventualno mogu napraviti pet, šest spotova, a sve ostale su nagrabusile jer nisu imale prilike biti uzete u obzir. Mnogi kažu da pjesma nađe put, ako je dobra i fantastična, prepoznat će je. Razumijem to, ali ne želim više zbunjivati svoju publiku. Sljedećih pola godine do godinu izdavat ću singlove za neki budući album, ali neću se obvezati na objavljivanje albuma.

Tko čini vaš mali krug velikih ljudi?

Ljudi s kojima se najviše susrećem u životu. Obitelj, supruga, kći, suradnici iz Aquarius Recordsa…. Ljudi s kojima sam dugi period. Kad s nekim radiš 20-ak godina, a nemaš konflikt, znači da u tom odnosu nešto debelo štima. Jako sam sretan zbog toga. Imam obitelj, imam bend, imamo nastupe, publiku. Svaki nastup dovodi i neke nove ljude u našu grupaciju.

Godinama isti: Massimo Savić se ne mijenja već 15 godina...
Godinama isti: Massimo Savić se ne mijenja već 15 godina...

Koliko vam znači prijateljstvo? Jeste li od onih koji su uvijek tu kad treba rame za plakanje, utjeha?

Sigurno sam jedan od onih koji će pitati što se dogodilo, a kad je riječ o materijalnim stvarima i upitati: ‘O kojoj svoti se radi, idemo to zatvoriti odmah i ciao’. Ja sam onaj koji rješava stvari. Netko tko ne gleda na problem kao da nije njegov ili razmišlja što će s njim i tako nastavlja dalje. Ja prvo riješim problem, pa idem dalje.

Je li to obostrano? Drži li se vaš mali krug velikih ljudi, u vrijeme korone, potresa…, zajedno više nego ikada?

Da. Ja neću tek tako pokazati da sam u lošem periodu, da se teško snalazim s nedaćama života. Nastojat ću ostati najhrabriji što mogu i odigrati svoju ulogu do kraja. Mada ni to nije rješenje. Treba imati otvoreni stav prema životu, a ostalo… mislim da se svi mi možemo zaštititi od svega što se događa u društvu ako malo pametnije postavimo taj mali krug velikih ljudi.

Jesu li ove nevolje probudile emocije za druge? Jesu li se pojmovi ljubav, toplina, dobrota… vratili?

Jesu, ali ne znamo što će se događati. Neizvjesnost je. Ne gledam pesimistički, uživam sa svojim bendom i propagiram dobre vibracije, no taj zajednički nazivnik sve nas smeta. Pod sve što radimo podvučena je crta ispod koje stoji - neizvjesnost. Tko može znati što će se događati u budućnosti? Imamo tu etiketu i može se dogoditi svašta. Mislim da se svijet malo razbahatio pa je i dobio po prstima.

Petra Roško: 'Massimo je jako dobar mentor, zadovoljna sam'
Petra Roško: 'Massimo je jako dobar mentor, zadovoljna sam'

Koliko je korona utjecala na vaš privatni život? Je li promijenila neka razmišljanja?

Je, naravno. Znao sam da kao glazbenici ne zauzimamo veliki dio ljudskih života. Nismo toliko bitni, neka će obitelj preživjeti ako nas ne sluša. Ali nisam znao da će nas se ostaviti u toj mjeri i s tolikom okrutnošću prema našem svijetu… mi smo oni koji su stvarno nadrljali. Mi smo oni koji ne mogu raditi ništa drugo jer je premisa naših nastupa malo više ljudi koji su se okupili. Ako ih nema, rentabilnost gubi smisao. I nitko se nije zauzimao, razgovarao… U ovom sam periodu izgubio posljednji komadić snova.

Glazbenici zato i najavljuju prosvjed. Ljuti li vas takav odnos prema struci, rastužuje li vas?

Kako ne. Na momente smo se osjetili potpuno zaboravljenima. Radi se o udarcima života koji su vrlo snažni, moćni. Ostaju duboki ožiljci.

Kako se nosite s time?

Odem u svoj mali krug velikih ljudi i baš me briga. Imam u kolovozu pet koncerata i to je dobro. Radim, imao sam već nekoliko nastupa i kad govorim o tim udarcima, ne pričam samo o sebi nego o struci. Mnogi moji kolege uopće ne rade. Svi mi volimo kontinuitet. Ako on postoji, ‘ajmo mu se posvetiti. Idemo napraviti nešto da sve ne stane. Zato mi je i drago da je Nina Obuljen Koržinek opet odabrana za ministricu kulture. Imala je četiri godine vremena za skupljati iskustvo. Doista se nadam da će napraviti sve što može da umjetnost kod nas bude malo ljepše tretirana.

Manje je poznato da su vam davnih godina Johnny Štulić i Goran Bregović nudili suradnju. Zašto ste odbili?

Johnny je htio biti producent prvog albuma Doriana Graya i, čim se vratio iz Amerike, natuknuo je to Siniši Škarici. Mislim da je u SKUC-u gledao moj bend. Tad je čak izjavio da je po cijeloj Americi tražio nešto što je tu, u Zagrebu. U sljedećih nekoliko dana stigao je poziv od Škarice, koji mi je rekao da Štulić želi biti naš producent za naš prvi album ‘Sjaj u tami’. A ‘Sjaja u tami’ još nema, nije ni postojao. Bregović je, kad je Alen Islamović izašao iz Bijelog Dugmeta, tražio supstituta pjevača. Jednostavno se nismo našli. Ja sam trebao biti taj koji će pjevati kao momci prije mene, postati njihov ‘copy paste’ i onda idemo dalje. Iako, Bregović je imao dosta čistu ideju, nas dvojica s gitarama naprijed, nešto kao Stonesi. Dobra ideja, ali nisam se napalio na to pa je ostalo visjeti u zraku.

Vanna: 'Gobac i Massimo me stalno nasmijavaju s gafovima'
Vanna: 'Gobac i Massimo me stalno nasmijavaju s gafovima'

Jeste li ikad kasnije požalili što ste ih odbili?

Naravno da mi je žao. Kako ne? Žao mi je što u tom trenutku nismo krenuli raditi nešto dobro i kreativno. Da jesmo, ostavili bismo trag. Trebali smo tad otići u studio i snimiti nešto, a nije se moglo tek tako. Nisi mogao reći: ‘Ajmo se naći popodne kod mene doma i snimiti pjesmu’. Morao si naručiti dane studija, sate…

I Štulić i Bregović tad su već bili afirmirani umjetnici. Kako su prihvatili odbijenicu?

Ni Bregović, ni Zoran Redžić, ni bubnjar Điđi Jankelić… nitko se nije naljutio. Nisu imali priliku vidjeti bi li to funkcioniralo, pa se nisu imali zašto ljutiti. Međutim, Goran, koji je puno maštovitiji čovjek, on je vidio da bi to moglo jako dobro zvučati. Čuo je to i u svojim mislima podigao je temperaturu cijele priče, ali ja nisam imao dovoljno elana.

Vaša supruga Eni, poznato je, piše odlične pjesme. Koliko vam je u tom umjetničkom smislu važno imati srodnu dušu uza sebe?

Nas dvoje smo iznad te spike o srodnim dušama. Kod nas nema povlađivanja. Nema taktike, bontona u smislu iznošenja mišljenja o nečijem ponašanju. Idemo u grubu stvarnost, koju jedan drugome opalimo u lice. Nama se ta izbacivanja negativiteta ne uhvate ni za što. Sve ostane ne znam gdje, a mi samo idemo dalje, u dobre vibracije.

Kad piše, sugerirate li joj smjer ili jednostavno piše kako osjeća?

Eni je u početku pisala tekstove i raportirala mi svako malo što je napravila. To se pokazalo lošim jer sam zauzimao svoj stav u tom trenutku kreativnosti. Onda je shvatila da, kad radi, mora biti sto posto sigurna u to što piše. Da, kad me pozove, to mora biti to, pa da više nemamo o čemu razgovarati. Tako je i bilo. Sad dođem, poslušam i kažem: ‘To je to’. Eto, toliko se razumijemo i toliko nam je dobro. Ljut sam samo na neupitnost prolaska vremena.

Ide li “Voice” u novu sezonu?

Ne znam. ‘Voice’ je toliko ozbiljna emisija da, primjerice, ide od sljedeće godine u prosincu, već sad bi se radilo kao ludo. Čini mi se da čekaju s tim jer ne znaju gdje će ga smjestiti u smislu komunikativnosti publike prema glazbi.

Natjecatelji, redom, imaju divne glasove. Imaju li i budućnost na estradi? Ili makar šansu?

Ne znam. Stalno govorim da im se tek treba dogoditi njihov ‘Sjaj u tami’. Pa onda i ‘Samo za tvoje oči’. Moraš opravdati prvi singl i napraviti još bolji drugi. Pa svladati razne prepreke koje ti se događaju u životu jer si mlad i glup. Onda ti se dogodi i jedan Zrinko Tutić pa nastanu ‘Stranac u noći’ i ‘Samo jedan dan’. Tim mladim ljudima fali da im se događaju takvi momenti u životu. A ne mogu im se događati ako su zatvoreni u svojoj sobi 23 sata na dan. Oni nikamo ni ne izlaze, ne druže se. A svako druženje je povijesni trenutak. Zbog čega, zbog kojih druženja, će oni jednom govoriti ‘A sjećaš se kad smo…’. Mi, kad smo izlazili, preslušavali smo albume, čitali filozofe koji su vezani uz taj album i sve je bilo jasno. Koncepcija druženja bila je čista kao suza, a danas je potpuni mišung.

Kako se snalazite u njemu?

Ne dam se, radim i dalje.

Je li i u vašoj karijeri bilo trenutaka kad ste htjeli odustati od glazbe kad ste pomislili “Što mi to sve treba”?

To se događa stalno, to je perpetuum mobile, jedina stvar koja je konstanta. Želja da se makneš iz tog svijeta, da proglasiš svoj lifestyle nedovoljno sofisticiranim za vrijeme u kojem živiš i tako dalje. Što je, zapravo, totalna idiotarija jer čovjek treba biti zadovoljan sobom i veseliti se svakom trenutku koji je iole drukčiji i koji ispada izvan kolotečine. Ljudi ne smiju upadati u zamke stereotipa, da nešto treba biti tako i tako. Trebaju razmišljati na način ‘Ok, priznajemo da tako treba biti, ali ipak, pustite nas da sjednemo na rivu u dva u noći i da uživamo’.

Koji je bio najgori trenutak karijere?

Ne mogu to reći, to su preteške stvari i pomalo zadiru u privatnost. Sorry.

A najljepši?

Kad smo Eni i ja skužili da ostajemo tandem do kraja. Imao sam i veliku sreću s Aquariusom, s Borisom, Sašom, Lanom i svim ljudima koji tamo rade. Cijenim to što rade. Budem ponizan vrlo često jer su posebni, a ujedno i dio mog tima. Gdje ćeš ljepše?!

Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Komentari 5