Mali Mandžo predvidio: Bit ću bolji od tate, sanjam 'vatrene'

Marsonia, Dinamo, Wolfsburg, Bayern München, Atletico Madrid, Juventus, Al-Duhail, Milan. Fantastična karijera bivšeg hrvatskog reprezentativca Marija Mandžukića (35) danas je službeno završila emotivnim pismom na društvenim mrežama.

A kako je sve počelo? 

Prije dvije i pol godine Mandžukić je dobio brončanu ploču u svom Slavonskom Brodu u čast osvajanja srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. Tom prilikom Slavonsko-brodska televizija objavila je intervju novinara Josipa Šebalja s Marijem i njegovim ocem Matom iz siječnja 2005., kad je Mandžo bio 19-godišnjak u Marsoniji, a tata je i s 45 godina aktivno igrao nogomet.

POGLEDAJTE VIDEO:

Mario je počeo igrati nogomet sa šest godina u Ditzingenu u Njemačkoj, gdje se obitelj preselila početkom rata 1992. godine. Zadržali su se tamo do 1996.

- Vratio sam se onda u Marsoniju, u mlađe pionire, gdje je bio trener Damir Ruhek, koji mi je stvarno pomogao u daljnjem školovanju i osnovnim stvarima. Stvarno je dobar trener. Prošao sam sve uzraste u Marsoniji od mlađih pionira do seniora i bio sam na posudbi u Želji godinu dana, što mi je dobro došlo. Sad sam tu u seniorima, gdje se trudim i dajem sve od sebe da igram - govori mali Mandžo u arhivskoj snimci.

Igram srcem i uvijek ću dati sve od sebe

Uz vršnjaka Sašu Musa, Mandžukić je u sezoni 2004/05. bio ponajbolji igrač Marsonije te najbolji strijelac Druge HNL - Sjever.

- Pa dobro, tako pričaju sa strane. Mislim da ti ljudi bolje vide. Ništa, ja igram nogomet, borim se za klub, za dres što nosim, za svoj broj, igram sa srcem i uvijek ću dati sve od sebe - kazao je Mario, koji je od oca Mate naslijedio upornost i borbenost:

- Izgleda da mi je to tako urođeno, a meni je drago zbog toga. Mislim da bih takav trebao ostati i nadam se daljnjem uspjehu u karijeri.

Tinejdžer Mandžo već je tada bio uvjeren u uspjeh i nastup u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji.

- Do šestog mjeseca imam ugovor u Marsoniji i zasad mi je ona na prvom mjestu. Javljaju se već neki ljudi iz Hrvatske, a bilo je i poziva iz Njemačke. Postavio sam visoke ciljeve koje na kraju želim ostvariti. Reprezentacija je isto jedan od ciljeva.

U to vrijeme igrao je i mali nogomet u prvoj ligi, u klubu Argus, a šest mjeseci nakon toga razgovora napustio je Slavonski Brod i prešao u NK Zagreb. U kamere je neskromno poručio:

- Mislim da mogu biti bolji nogometaš od oca.

Tata: Odigraj svoje, nikad ne znaš kad te netko gleda

- Bilo bi mi drago da bude bolje i savjetujem ga da to postane. Ima moju podršku - odgovorio mu je otac Mato, i sam bivši igrač Marsonije, tada pod imenom BSK.

- Želim mu sve najbolje, da sluša mene, trenera i one ljude oko sebe koji mu žele dobro. A da se mani onih loših jer uvijek ima i onih loših koji te nagovaraju na nešto. Rekao sam mu: "Ja sam tu, pomoći ću ti, imam ljude". Već je bilo menadžera, javljali su se. Kažem mu: "Odigraj svoje na terenu, nikad ne znaš kad te netko gleda. Na terenu moraš dati 100 posto, nemoj gledati što onaj igrač ne može ili ne zna. Ti daj svoje i odradi i publika će te zavoljeti" - izjavio je Marijev otac.

Tata Mandžukić rođen je u Bosanskom Šamcu 1959., a nogomet je počeo igrati s 15 godina u Slogi iz Pruda. U ranim danima karijere igrao je za Borac iz Bosanskog Šamca, PPK Kutjevo, Kozaru iz Bosanske Gradiške, a u BSK-u je bio od 1985. do 1992. Prvi trener bio mu je Josip Kuže.

- Imali smo dvoje kvalifikacije. Momčad je bila super, većinom su to bili domaći igrači. Igrali smo nogomet sa srcem, žarom, htijenjem. Tad je isto bilo novca, ali se igralo iz ljubavi, radi publike. Znam da je uvijek bilo publike u BSK-u, i tad kad smo mi igrali jer smo igrali srcem i onako kako treba, borili smo se za svoj klub i dres koji nosimo - rekao je Mato Mandžukić i dodao:

- Kad sam došao, imao sam 25 godina, to su najzrelije nogometne godine. U Kozari sam prošao sve, imao sam dobrog trenera i to su bile najzrelije godine, tu sam najviše pružao. Pogotovo kad sam tek došao, kad je bio Josip Kuže. On mi je ispravio ono što mi je nedostajalo. Znam da sam ostajao poslije treninga i radio je sa mnom individualno - kaže Mato Mandžukić.

Stoper koji je golovima dospio u reprezentaciju

Bio je moćan stoper, ali mu nikako nije bilo strano zabiti gol.

- Pogotovo pamtim dvoje kvalifikacije (za Drugu saveznu nogometnu ligu "Zapad", op.a.), 1985/86. i 1986/87. Istri iz Pule sam dao fin gol. Najdraži gol dao sam u Brodu protiv Dinare, u uzvratu. Tamo smo igrali 0-0, a onda sam ovdje zabio gol u sedmoj minuti. Drag mi je gol jer smo prošli dalje. Bilo je još golova. Protiv tuzlanske Slobode, protiv Dinama... Bio sam dinamovac, a morao sam im davati golove - rekao je Marijev otac.

Baš je golom Dinamu zaslužio poziv u amatersku reprezentaciju Hrvatske, koju je tad vodio Zorislav Srebrić.

- Tu smo igrali protiv Dinama prijateljsku utakmicu i pobijedili 4-1. Dao sam prvi gol i odmah poslije toga dobio poziv Zorislava Srebrića da dođem u hrvatsku amatersku reprezentaciju. Odazvao sam se. Igrali smo u Ogulinu protiv Slovenije i izgubili. Poslije toga me nije više znao. Nije se više ni igralo, ali i to pamtim kao uspjeh do kojeg sam došao radom i zalaganjem - kaže Mato.

Usprkos dobrim igrama, BSK oba puta nije prošao kvalifikacije za Drugu saveznu ligu.

- Bili su mi to najsretniji i najtužniji trenuci. Svi smo htjeli ući u tu Drugu ligu, ali dvaput nismo imali sreće.

Pri kraju karijere kao trener-igrač

Iz Broda, početkom Domovinskog rata, Mandžukići su odselili u Njemačku, u pokrajinu Baden-Württemberg.

- Došao sam na poziv Marka Matapčića, tad sam imao 31 godinu. Kako kažu, u nogometnoj starosti, ali otišao sam tamo u trećeligaša. Tad je bila Oberliga Ditzingen. Tamo sam ulazio s klupe jer su gledali godine i sve, ali uporno sam radio dok nisam svladao jezik. Onda je bila druga priča i igrao sam za prvu momčad. Kad nisam, igrao sam za drugu jer su imali dvije.

Kao stoper je u dvije sezone, igrajući za drugu momčad Ditzingena, zabio 30 golova i izborio ulazak u viši rang. Nakon četiri godine vratio se u Slavonski Brod, a poslije je nastupao i za nekoliko lokalnih niželigaša.

- Još igram jer to volim i osjećam da mogu igrati. Najdraže mi je što bih spomenuo Bicko Selo, tamo sam proveo dvije sezone. Spomenuo bih jednog čovjeka, Zdravka Kulića, kod kojega sam doživio što nisam nigdje drugdje. Tad sam bio trener i igrač. Upali smo te godine (u viši rang), to je bila fešta, ma nezaboravno - govorio je Mato Mandžukić 2005.

Tko je mogao zamisliti da će njegov sin 13 i pol godina poslije zabiti najvažniji gol u povijesti hrvatske nogometne reprezentacije i odvesti je u finale Svjetskog prvenstva?