Maček je bio lojalan, agilan i jedan od sposobnijih časnika

Povodom 100- godišnjice od završetka Prvog svjetskog rata poznatog i pod imenom Veliki rat donosimo vam neke od najzanimljivijih likova, priča i događaja koji su obilježili ovaj svjetski sukob u kojem je život izgubilo više od 10 milijuna ljudi..

Prvaka hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka vojne vlasti austrougarske Monarhije cijenile kao jednoga od sposobnijih pričuvnih časnika, postavši ga s proglašenjem mobilizacije za zapovjednika III. bojne satnije 25. pučko-ustaške pukovnije kojom je tada zapovijedao potpukovnik Bolto Pintar. Odnos s njim Maček prikazuje kao prijateljski ne propustivši upozoriti da je kasnije promaknut u generala.. 

Ukrcavši se u 20. kolovoza 1914. u vlak, postrojba je raspoređena na lijevu obalu Drine, kraj njena ušća u Savu gdje je ubrzo uslijedilo i 'vatreno krštenje', piše u svojoj knjizi Tamna strana Marsa Filip Hameršak.

- O svom tadašnjem raspoloženju Maček ne daje nikakvu informaciju, tek evazivno kaže kako je ' većina hrvatskih inteligenta' , pričuvnih časnika, bila ' slavenski i srbofilski raspoložena. 

Obični vojnici bili su, međutim, još uvijek bez iznimke pod utjecajem ratne harange, smatrajući za dužnost osvetiti smrt svog Prijestolonasljednika. Što takvo slavenstvo i srbofilstvo konkretno znači, međutim, pokazalo se kada je jedan tako nastrojeni zastavnik svom podređenom zapovjedio da upuca srpskog vojnika koji je s druge strane rijeke mirno grabio vodu. 

Dotični pučki ustaša je, naime, poslušno naciljao, ali nije opalio: 'Gospon zastavnik, a morti ima i on četvero djece kak i ja?'. Kao zapovjednik satnije Maček ga je, naravno, za takav neposluh trebao staviti pred ratni sud, no odlučio je samo za zastavnikom izmijeniti implicitno samokritički pogled: Razumjeli smo da više vrijedi seljačka čovječnost nego najdublje političko i nacionalno uvjerenje jednog inteligenta - opisuje u svojoj knjizi Mačekovo djelovanje autor Hameršak.

Ranjen u nogu i odlikovan

Vlatko Maček, u svojim Memoarima, objašnjava Hameršak,  spominje da je sudjelovao u 'dosta krvavoj bici kod Pećinca i Popinca gdje smo uništili jednu srpsku diviziju, koja je bila prešla Savu.' Potkraj studenoga, za prelaska Kolubare, ranjen je pak u nogu, i uoči još jednoga austro-ugarskoga povlačenja prebačen je u novosadsku bolnicu, odakle se za Božić vratio u Zagreb, gdje je odlikovan, promaknut u natporučnika i dodijeljen doknadnoj bojni. Kako lakonski kaže budući da nije 'imao volje vratiti se na front' prijavivši liječničkoj komisiji prirođeni astigmatizam, sve do jeseni 1916. služio je u zaleđu, zapovjedajući - vjerojatno inače nepouzdanim - postrojbama sastavljenima od Poljaka i Ukrajinaca koje su utvrđivale Budimpeštu i Pulu te radile u polju.

Hameršak smatra da Maček daje neizravno naslutiti da je sve do svojega ranjavanja bio ne samo lojalan, nego i agilan austro-ugarski časnik s razvijenim timskim dugom koji je k tome - poput stranke kojoj je pripadao - u to vrijeme (ne gubeći iz vida slavensku pa i općeljudsku solidarnost) držao da se ratni ciljevi Monarhije uvelike poklapaju s hrvatskim interesima. Naposljetku, tomu u prilog govori i njegova djelatnost u drugoj polovici rata.

- Naime, u jesen 1916. Maček je u okupiranom dijelu Albanije zadužen za izgradnju ceste od Lješa do Tirane. Ondje je stanje bilo potpuno mirno no sve lošija opskrba i zarazne bolesti uzele su svoj danak. Kada je ljudstvo njegove satnije spalo s 250 na deset, nastojao je da i taj ostatak nekako pošalje u bolnicu, a onda da se i sam oslobodi Albanije. Štoviše, negdje u polovici 1917. javio je zapovjedništvu da u se vid popravio te da stoga želi premještaj u neku bojnu postrojbu. To mu je i udovoljeno pa je prvo premješten u Zagreb, potom pak na rusko bojište, gdje je međutim dospio upravo u vrijeme sklapanja mira. Budući da je prioritet tada imalo talijansko bojište, početkom 1918. Maček promaknut već u satnika, u južnom Tirolu preuzima zapovjedništvo nad III. bojnom 26. domobranske pješačke pukovnije - objašnjava autor Tamne strane Marsa.

Do samog kraja rata poštovao vojnu hijerarhiju

Nema sumnje,smatra Hameršak, u njegovu motivaciju teško je proniknuti. 

- Svakako, nemamo razloga ne vjerovati njegovoj tvrdnji da je služba u Albaniji bila teška. No, mogu li bolest i loša opskrba u zaleđu nekome tko je već -i to nakon ranjavanja -zatražio poštedu od borbe biti dovoljni razlozi da se u nju vrati' Istina, možda je samo kalkulirao da je najbitnije pod krinkom povratka dokopati se nekako Zagreba, gdje bi se - pomoću poznanstava - već nekako snašao.. S druge strane, moglo bi se braniti i tumačenje kako je 1915. nije potpuno prekrižio svoju vojničku čast, nego ju je nakon odmora i oporavka i inih tegoba smogao snage reaktivirati? Na kraju krajeva, ulazak Italije u rat, skopčan s Londonskim ugovorom, pružio je u međuvremenu dodatni argument tezi o tome da se obrana Monarhije podudara s hrvatskim probitcima. Napokon, za nekoga tko je zasigurno imao poslijeratne političke aspiracije, ratnička slava mogući je legitimacijski obrazac čak i u slučaju poraza - 'gospodini' koji se nije 'luftao' na izgradnji prometnica, nego je s 'prostim pukom' dijelio rov ili kavernu mogao bi bolje proći čim zaživi opće pravo glasa - piše Hemeršak us svom djelu.

Maček je do samog kraja rata poštovao vojnu hijerarhiju, a tako su pred kraj rata pobunjeni vojnici zadržali respekt prema svojim zapovjednicima.

Maček je s nepatvorenim divljenjem opisivao de facto praznovjernu 'hrabrost' potpukovnika Pintara koji se tijekom borbi uz Drinu nikako nije htio zakloniti : 'Dragi Maček, to vam je čisto svejedno. Ako vam je suđeno poginuti, poginut ćete i ležećki i stojećki. A ako vam nije suđeno, možete stati pred top; neće vam se dogoditi ništa. Ako pak ne umrete tu, svakako ćete ipak jedanput negdje umrijeti u krevetu'.

Zadnjih 15-ak godina života proveo u emigraciji

Vladko Maček, vođa HSS-a nakon ubojstva Stjepana Radića, najpoznatiji je po svojoj ulozi stvaranja Banovine Hrvatske. Kako bi riješio hrvatsko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji, ušao je u pregovore s Predsjednikom vlade Dragišom Cvetkovićem te s njime u kolovozu 1939. godine sklopio sporazum kojim je osnovana Banovina Hrvatska koja je poznata kao "mačekovsko rješenje hrvatskoga pitanja". Predstavnici HSS-a ušli u vladu, a sam Maček bio je dopredsjednik.

Odbio je ponudu nacista da preuzme Hrvatsku pod njihovom zaštitom. Kao pragmatični i dalekovidni političar odbio ih je riječima: “Vi ćete izgubiti rat, a ja neću da hrvatski narod bude na strani poraženog fašizma.” 

Iako je nakon uspostave NDH pozvao pristaše da surađuju s novom vladom kako bi ga spriječili u političkom djelovanju, vlasti NDH zatvorile su ga u Sabirni logor Jasenovac, a pola godine kasnije stavili u kućni pritvor na njegovu imanju u Kupincu. Cijeli rat je proveo u izolaciji.

Nakon sloma NDH otišao je u emigraciju. U inozemstvu je uspio očuvati HSS te je zastupao ideju kako bi Jugoslaviju trebalo urediti u duhu sporazuma iz 1939. godine, te je zadnjih deset godina života isticao da bi jugoslavensku zajednicu trebalo preustrojiti na konfederalnom načelu. 

Umro je 1964. godine u 85. godini u Washingtonu. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1996. godine i pokopani u arkadama na Mirogoju.