Nemam nikakvog posebnog kučnog ljubimca čijim bi se pedigreom osvojenim medaljama i nagradama mogla dićiti, a nemam ni želju takvoga imati tako da ne mogu niti mjeriti niti vagati dato i dobiveno. Živim s sasvim obićnim crno-bijelim mačkom kakve se često susreće i može vidjeti bilo gdje, a kojega sam kao malo izgubljeno prljavo mršavo mokro i bolesno maće koje više nije imalo snage ni mjaukati pokupila s ulice. Prolaznici su me kad sam ga uzela pogledali kao da sam dodirnula gubavca ili sama ogubavila no tko mari za prolaznike, oni su i tako prolazni. Vrlo brzo je ozdravio i sada je veliki sjajni i potpuno zdrav mačak. Jednostavno nema tih novaca koje bi mogla potrošiti na nešto važnije ili bi u bilo kojem trenutku požalila što sam ih potrošila na njega. Zadovoljstvo druženja s njim je nemjerivo novcem. Naćin na koji on pokazuje prijateljstvo je divan. Komunikacija i druženje s njim me čine boljim ljudskim bićem i boljom osobom nego što me čini druženje s mnogim ljudima. On na svoj mačji način pokazuje veselje druženja i provođenja vremena samnom. On svaki trenutak vraća stostruki iznos svega sto sam na njega potrošila i što ću potrošiti. On je jednostavno divan. Uostalom kako nekome može pasti na pamet privilegiju prijateljstva s živim bićem druge vrste koje vam bezrezervno poklanja povjerenje i ljubav vrednovati novcem potrošenim na njegovu neophodnu njegu hranu veterinara ili pijesak. Naravno nekakvom CRO-magnoncu koji životinju vrednuje prema tome koliko od nje pečenog može dobiti a ljude prema tome koliko pečenog mogu požderati vjerovatno zvučim ludo no kako rekoh prolaznici su prolazni.