'Kroz praksu sam naučio što znači poštovati tuđe vlasništvo i držati se dogovorenog'

Uspješni elektrotehničar Goran Cerović druga je generacija obrtnika u obitelji. Posao je naslijedio od oca, nakon što je nekoliko godina proveo u partnerstvu s njim. Ukupno se bavi poslovima elektrotehnike 35 godina, a kao i svi učenici koji pohađaju strukovne škole, i on je svoje prvo profesionalno iskustvo stekao još kao učenik, odnosno praktikant.

Zanima nas, nakon tolikog vremenskog odmaka i sa svim iskustvom koje je stekao u međuvremenu, što pamti kao najvažnije što je naučio dok je bio praktikant. 

- Sjećam se tri najvažnije stvari koje sam naučio tad, u vrijeme prakse: naučio sam raditi, poštovati tuđe vlasništvo i držati se dogovorenog/obećanog - počinje priču naš sugovornik te nastavlja: 

- Obožavam svoj posao. Svaki dan je drugačiji, nema repeticije i svi izazovi su drugačiji. Moj mozak je stalno u pogonu, razmišlja i stvara nova rješenja raznih problema. Naglasio bih i da je ovaj posao odličan za one koji ne vole padati u rutinska zaduženja ili ne podnose dosadu. Naš posao u elektrotehničkom dijelu uvelike je zadovoljavajući u konačnici jer, nakon što popravimo neki uređaj, odmah možemo osjetiti zadovoljstvo. Odmah se vidi da smo nešto dobro učinili! 

Goran smatra da je danas pojam "majstor" vrlo degradiran i zanemaren. Prema njegovu mišljenju, dio odgovornosti za ovakvu situaciju i stav djece prema majstorima zanata snosi Ministarstvo obrazovanja. 

- Na temelju vlastitog iskustva mogu usporediti generacije, a danas sve više djece ima nerealan pogled na svijet, na posao, na zaradu, na obaveze... Primjerice, od 50 učenika koji u našem servisu prođu trogodišnje ili četverogodišnje školovanje niti jedan nije izrazio želju zaposliti se u Servisu Cerović. Oni nemaju motivacije niti želje. Meni se čini kao da je škola koju su upisali najviše što su mogli s obzirom na ocjene iz osnovne, ali da zapravo oni uopće ne žele raditi. 

Ponuda i potražnja nisu u ravnoteži

- Dodao bih da nemamo baš neku suradnju ni s roditeljima te djece. Svakom roditelju koji dođe u naš obrt dogovoriti praksu za svoje dijete prezentiramo mogućnost da njihovo dijete, ako se pokaže kao dobar radnik/početnik, može dobiti zaposlenje i kod nas. Već 15 godina niti jedan roditelj nije iskoristio tu mogućnost. A ako usporedimo potražnju za obrtničkim zanimanjima, danas je izglednije da će majstor keramičar zaraditi 1000 eura na dan nego što će to zaraditi neki akademik... Ponuda i potražnja nisu u ravnoteži. 

Kako nam kaže Cerović, kod mlađih generacija primijetio je potrebu za preslagivanjem prioriteta i očekivanja. 

- Svi imamo, pa i ja, nekoliko prijatelja i poznanika koji su uspjeli odmah nakon škole postati uspješni samostalni obrtnici, ali i one koji su svoj uspjeh gradili radeći u početku za druge, iskusnije kolege. Treba imati na umu 'faktor života i sreće' ako govorimo o 'brzom uspjehu' - opisuje nam Cerović i nastavlja: 

- Mladi koji razmišljaju baviti se nekim od majstorskih zanata, kojima nastavak školovanja nije opcija, trebali bi se baciti u poslovno iskustvo. Iskoristiti tri-četiri godine tako da se pripreme za rad na tržištu, da nauče osnovna znanja radne kulture, a još važnije: da steknu radne navike. Tako izgrađen mladi radnik vrlo je poželjan u većim tvrtkama. Vjerujem da bi zaposlenje došlo 'automatski', a s njim onda i taj početak 'odraslog života' kakav zamišljamo dok smo djeca. Kod nas je situacija takva da sigurno imamo nekoliko mladića koji će, kad završe praksu, biti odlični pomoćni radnici u bilo kojem postrojenju ili firmi – zaključuje naš sugovornik.