Kod nogometaša nema otkaza. Bili bi izloženi javnom prijeziru, a dobrim igrama podižu si i cijenu. Svaki sportaš ima slobodu odlučiti hoće li igrati za reprezentaciju
Zoran Planinić ima ustavno pravo ne igrati za Hrvatsku
“Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode”, pa onda još i “čovjekova je osobnost i sloboda nepovrediva”, pa onda još “zabranjen je prisilni i obvezatni rad”...
Tako govori Ustav RH. U doba divljeg korporativnog tranzicijskog kapitalizma, u kojem je većina ozbiljnih firmi pod kontrolom stranaca i stranog kapitala, o pravima, slobodama i radu ili neradu svakog pojedinca se itekako može diskutirati, ali ovdje je riječ o sportu. Točnije, o pravima, slobodama i radu svakog onog tko je pozvan u reprezentacije Hrvatske, i zahvali se: “Ovaj put ne bih, hvala”. Svježi primjer dolazi iz košarke (Planinić), koja ima dugu povijest otkaza, još od post-Draženovih vremena (Kukoč, Rađa), preko sredine nultih godina (Giriček, Vujčić), do današnjih dana. Nešto sitno otkaza provlačilo se kroz tenis, rukomet i vaterpolo.
Nogomet je, zanimljivo, izuzet - tu nitko nikada ništa otkazao nije. Po meni, iz dva razloga: prvi, kako nogomet više nije najvažnija sporedna stvar na svijetu, nego je nedvojbeno i neupitno najvažnija stvar u RH, potencijalni otkazivač bio bi izložen javnom prijeziru najvišeg ranga; drugi, atraktivnim uklizavanjem na velikoj sceni po varijanti “igrač može proći, ali lopta ne može”, svakom desnom beku cijena na tržištu diže se za milijun eura.
Vratimo se Ustavu - ako znam čitati, svaki sportaš ima slobodu odlučiti hoće li igrati za reprezentaciju. I protuustavno je prisiljavati ga, javno ili privatno, da se odazove. Čime bih Planiniću poželio toplo i ugodno ljeto.