Pardon my french, ladies. Odmah ću se korigirati – nekim ženama. Kao što možete pretpostaviti, neki dan sam pogledala prvu epizodu show-a znakovitog imena „Gospodin Savršeni“ . Iako sam mu uzbuđeno predviđala propast, sudeći po profilu kandidata i hajki na forumima, nisam sigurna da će se moje proročanstvo obistiniti.

Ne pratim gotovo nijedan reality show, ali sam iz sebi znanog razloga, nedavnu emotivnu kalvariju od dana odlučila ispratiti praznom vrećom čipsa i spajanjem moždanih funkcija na respirator, gledajući jeftine scene Gospodina Savršenog. Neću komentirati format i kvalitetu ovog sadržaja ili zašto, pobogu, to netko gleda, no referirat ću se na komentar jedne od kandidatkinja koji je uslijedio nakon zabrinutog opažanja prisutne konkurencije, a koji je otprilike glasio ovako: “Morat ćemo se boriti za njegovo dragocjeno vrijeme!“.

Kada je u pitanju moj “ljubavni stupanj razvoja” očito sam ljubavno zaostala jer nikada nisam vidjela smisao u takvim bitkama. Još kao srednjoškolka zazirala sam od dijeljena svojih ljubavnih brodoloma sa “prijateljicama“ jer bi mi redovito servirale motivacijske govore pod parolom „Bori se za njega“! Ti dobronamjerni savjeti uslijedili bi nakon izostanka interesa od strane spornog dečka.

Paralelno s izostankom interesa i slomljenim srcem, izostala bi i moja želja za bilo kakvom daljnjom komunikacijom koja bi uključivala njega, a baš to je, ako se njih pitalo, bila moja fatalna pogreška.

Ako se borim za muškarca kojem se ne sviđam ili (još bolje) nije siguran sviđam li mu se, on će vidjeti u meni ono što do sada nije? Ako se bolje prezentiram, eliminirat ću konkurenciju? Ako se borim s drugom ženom, pobijedit ću? S obzirom da mi taj koncept nikada nije bio logičan, a ni takvo ponašanje u prirodi, odustala sam od usvajanja „borbenog“ stava kao vlastitog.

Nekima ženama borba znači nasrtljivost, korištenje seksualnosti za trenutnu pobjedu i odgođeni poraz koji ne percipiraju, a možda nikada i neće. Primijetila sam da borba za željenog muškarca ponekad podrazumijeva i pažljivo razvijenu strategiju osvajanja, proaktivnost u vidu trenutnog teleportiranja na sve lokacije aktivne mete. Sabotiranje žena koje se definiraju kao konkurencija, također je taktika koja se često prakticira.

Ne govorim tu samo o klinkama. Poznajem odrasle, ozbiljne žene koje imaju identične obrasce ponašanja kao i djevojke čiji je ego pretrpio atentat u ranim dvadesetima. One se, kažu, bore za sebe, a vrlo često tu borbu poistovjećuju s neodustajanjem od muškarca koji je, usput rečeno, odustao od njih. Kako je svako neodustajanje po defaultu praćeno ohrabrujućim ovacijama, one svoje podvige najavljuju ili ispraćaju dubokoumnim citatima na svim društvenim mrežama koji opravdavaju njihovu nesposobnost da vide širu sliku na kojoj je redovito izostavljena sama ljubav.

Jedna poznanica borila se za tuđeg muža, pritom koristeći sve svoje fizičke atribute kao ključne adute i izborila se. Za ljubavnika, doduše. Ali ona je jedna od onih koja tvrdi da se izborila za ljubav.

Ova bi izjava možda i zvučala romantično ili čak uvjerljivo da ne podrazumijeva licemjeran brak iz kojeg njena premija još uvijek nije izašla. Izborila se, dakle, za “pola paketa”, a naziva ga “istinska ljubav“. Njena premija se dijeli na pola, a jedini razlog tome je “teška situacija”. Bezizlazna drama u kojoj se njezina ljubav nalazi. Njena premija ima dijete. A i neriješene imovinske odnose s drugom ženom istog prezimena koja ga, usput rečeno, naivno svaku večer vjerno čeka.

Mozgajući na putu do kuće, shvatila sam da nas u principu razlikuju isključivo definicije. Jednostavne školske definicije. U ovom slučaju, u pitanju je, možda najteža od svih – definicija ljubavi. Svatko od nas ima vlastitu i u skladu s njom izabire svoju bitku. No, prokleto je važno imati je. Prokleto je važno imati definicije svega oko sebe i ono najbitnije, u sebi jer jedino tada možemo istinski razumjeti svoje postupke, ali i postupke drugih ljudi.

Jesu li si ikada definirale ljubav kakvu bi istinski željele, pitam se? Jesu li ikada, onako do srži, razbile tu pojavu na tisuće atoma i promatrale sve njene čarobne dijelove? Ili su poimanje ljubavi preuzele copy-paste metodom iz okoline kojoj su bile izložene? I redovito, u nedostatku pozitivnih primjera i malo vjere u sebe, pristajale na manje?

Kada bismo češće, jasno i glasno definirali vlastite želje, poštedjeli bismo se mnogih muka. Možda bismo otkrili koliko se malo poznajemo, koliko malo volimo… Možda bismo opazili da zapravo i ne vjerujemo da zaslužujemo cijeli paket. Ali i to bi bilo nešto, zar ne? I od toga bismo mogli krenuti. I od toga bismo mogli profitirati.

Ne vjerujem, zapravo, u muškarce koji se dovode u njih. Vjerujem u one koji vide samo jednu ženu. I bore se za nju. Svaki dan. Gestama. Sitnicama. Svim svojim unutarnjim adutima. Nikad s drugim muškarcima. Endemi? Apsolutno. Postoje li? Apsolutno. Baš kao i žene koje se ne upuštaju u besmislene borbe s drugim ženama. One se dostojanstveno povlače i čitaju između redaka.

Kada je u pitanju ljubav, one naprosto, ne pristaju na kompromisna rješenja. Svoju nesuđenu zlatnu polugu rado prepuštaju drugima jer znaju da nije zlato sve što sja. Niti je Gospodin Savršeni nužno lutrija.

O autorici:

Moje ime je Iva Mioč, autorica sam bloga Znaš li tko si? by Iva Mioč. Ideja o blogu javila se u tragičnoj noći terorističkih napada u Parizu gdje sam se igrom sudbine našla i u kojoj je moja, dugo potisnuta, spisateljska strast  ponovno oživjela. Oživjela je Ona. Moja mala djevojčica sa koferom punih snova koji sam negdje usput izgubila. Zbog nje, u vječnoj sam potrazi za odgovorima na mnoga pitanja. Pronaći me možete na Facebooku.

IVA MIOČ: Gdje je nestao muškarac koji nas je čuvao kao kap vode?