Bio je to ziheraški nastup lišen pitanja, uz prvoloptaške parole koje je predsjednica iščitavala s monitora, pred publikom koja je izjave pratila dirigiranim pljeskom kao u sitkomu, bez imalo opuštenosti i autentičnosti.
Dugo smo čekali službenu objavu predsjedničke kandidature Kolinde Grabar Kitarović.
I možda bi za predsjednicu bilo bolje da je uopće nismo dočekali.
Barem ne ovakvu: neinspirativnu, teretnu, ukočenu i usiljenu.
Objava kandidature sama po sebi trebala je biti formalnost. Ali ovo je izgledalo kao na silu.
Bio je to jedan ziheraški nastup lišen novinarskih pitanja, uz prvoloptaške parole koje je predsjednica otežano iščitavala s monitora, pred publikom koja je Kolindine rečenice pokušavala pratiti dirigiranim pljeskom kao u sitkomu, bez imalo opuštenosti i autentičnosti.
Kao pod prisilom.
Namještena kao fikus
Predsjednica se štreberski dotaknula svih tema kojih se trebala dotaknuti, pozvala se na sve skupine birača koje misli osvojiti, odradila sve geste na koje su je u pripremama natjerali. I plasirala slogan kojim kao da odgovara na pitanje zašto se, pobogu, nakon ovakvog mandata misli ponovno kandidirati: "Zato što vjerujem u Hrvatsku".
Krivo bi bilo reći da je to bila "ozbiljna" Kolinda. Bila je to namještena i poput fikusa aranžirana Kolinda Grabar Kitarović.
A ta Kolinda uspjela je, za divno čudo, biti gora od namješteno opuštene, razigrane i raspjevane Kolinde Grabar Kitarović.
U vrijeme kad se na političkoj sceni cijeni autentičnost, hrvatska javnost ni nakon pet godina nije na čistu s tim koja je Kolinda zapravo autentična: ona koja se razbacuje po festivalima i utakmicama ili ova koja je danas čitala s blesimetra u Matici hrvatskoj.
Za nekoga tko već desetljećima drži govore, nastupa pred publikom i pozira za govornicom Kolinda Grabar Kitarović demonstrirala je danas šokantnu razinu ukočenosti.
Prati didaskalije
Upadljivo čitanje s telepromptera, zastajkivanje kojim je pozivala na pljesak, usiljeno rastezanje osmijeha ili komično stiskanje šaka gledatelje je tjeralo na pomisao da se predsjednica u govoru doista služi didaskalijama.
Toliko je izvještačen bio današnji Kolindin nastup da nije čak ni suvišno postaviti banalno pitanje na koje već znamo odgovor: je li predsjednica uopće vjerovala u to što govori?
Nije, ruku na srce, imala u što vjerovati. Naprosto je recitirala s popisa nasumično pobrojanih tema koje su zvučale kao da ih je kasno sinoć slagao neki pripravnik u PR uredu.
Kao hologram
Nije tu bilo nijedne retoričke figure, nijedne pamtljive rečenice, nijedne duhovite opaske, nijednog spontanog trenutka. Nijednog medijskog naslova.
Mogao je za govornicom slobodno stajati neki hologram.
Čak je i onaj virtualni voditelj iz prastare serije "Max Headroom" imao više osobnosti od Kolinde Grabar Kitarović. Predsjednice koja je pet godina mandata njegovala imidž raspjevane, rasplesane, razigrane i spontane političarke izvan kalupa i okvira. Ali je čak i tada uspijevala djelovati namješteno i isforsirano.
Kao što je namješteno i isforsirano izgledala danas dok je čitala s blesimetra.
Gdje je Kolindina autentičnost? I ima li je uopće?
Ako je skakutanje u hrvatskom dresu bilo iritantno, onda je ova ukočenost bila jeziva.
Uvijek neprirodna
I kad se slika s djecom, i kad se grli s nogometašima, i kad pjeva s klapama, i kad čita s blesimetra Kolinda Grabar Kitarović uvijek uspijeva ispasti jednako neprirodna. Jednako neautentična. Jednako loša glumica.
Kako je to moguće?
Predsjednica je djelovala umorno i potrošeno, izmučeno i izgubljeno. Nema energije od prije pet godina, a ona izvještačenost s kojom se uspjela provući na prošlim izborima sada izgleda kao da ju je totalno prožvakala.
Kao Ivu Josipovića prije pet godina.
Svatko može napisati šalabahter za kampanju, ali Kolinda je ta koja s njega mora čitati. Ovako ukočeno, neprirodno i jezivo.
Nakon ovog danas možda bi bilo bolje da predsjednica nikada nije javno objavila kandidaturu. Ili da je makar skočila padobranom.
