Udala se vrlo mlada, nakon veze u kojoj su cvjetale ruže. Često se hvalila gestama svoga partnera koji ju je obožavao, obasipao pažnjom, poklonima… Bila je zaista sretna.

No, ulaskom u brak on se promijenio. Sav trud, privrženost, mali i redoviti znaci pažnje postali su rijetkost. Financijska stabilnost u kojoj sada oboje uživaju, plod je njenih vrijednih ruku koji on vrlo rado konzumira. Raskomotio se u svom novom životu u kojem je, čini se, sam sebe odriješio truda oko svoje žene, a njezina izučena šutnja pogoduje komforu u kojem se on ne osjeća pozvanim biti ravnopravan suprug u svim segmentima.

U početku je njegova promjena izazvala emotivnu konfuziju, razočaranje i određenu izgubljenost u njenom svijetu u kojem je njegova, do tada gotovo filmska, ljubav igrala najvažniju ulogu.

Odjednom, ona se ne nalazi na listi njegovih prioriteta. Čini se da su izlasci, društvo i okolina postali puno utjecajniji od nje i njezinih želja. Sva pažnja kojom ju je nekad obasipao, isparila je, a galantnost kojom je nekad zračio zamijenili su visoki tonovi, uvrede i kritike na račun svega što ona jest.

Unatoč spoznaji da najednom dijeli život s muškarcem kojeg u nekim trenucima ne prepoznaje, ne odvažuje se razmišljati o tome da ga ostavi.

A vrijeme nemilosrdno prolazi. Ostavlja traga na njenom divnom osmijehu. Na njenoj mladosti. Ona čeka. Čeka da se promijeni nešto više od definicije bračne idile na koju nije pristala kada je stala pred oltar. Prešutno prihvaća svoju sudbinu, držeći u ruci nadu kurvu, umjesto njegove.

Razmišljam koliko sam već puta čula za sličan scenarij u kojem se, nakon potpisanog papira i prstena na ruci, stvari mijenjaju neslućenom brzinom. I svaki je put komentar protagonista nezavidnih životnih scenarija (u ovom slučaju žena) isti:“Muškarac se okrenuo za 180 stupnjeva!“ No, ne mogu se oteti dojmu da je upravo suprotno.

Po svemu sudeći, postoje muškarci koji se u fazi osvajanja, zaista, iznimno trude da se njihove partnerice osjećaju kao kraljice. Obasipaju ih gestama, divnim riječima, izvlače najbolje iz sebe kako bi žena potpisala kapitulaciju pred arsenalom njihovih zavodničkih aduta.

Ako toj istoj osobi uloga “savršenog muškarca” ne stoji prirodno kao rezultat dobrog kućnog odgoja, a nije ni na popisu želja da to teškom mukom postane, onda ista nije predodređena za duge staze. To jednostavno nije moguće.

U nekom trenutku, trud će prestati, a na vidjelo će isplivati istina. Muškarac s licem nepoznatim vlastitoj ženi. Muškarac koji se nije stigao, nije htio, nije mogao promijeniti. Tu prekretnicu, u odnosima kao što je ovaj, ponekad predstavlja upravo ulazak u brak. Potpisivanje papira za neke predstavlja elegantan ulazak u komfor zonu gdje je brak kao institucija dovoljna sama po sebi. Gdje vlada percepcija da je prsten na ruci poput pečata na potvrdi osobnog vlasništva, ali i suptilan znak za dopušteno generalno opuštanje po svim pitanjima. Naravno, žena koja je do neki dan svjedočila potpuno drugačijem pristupu, tretmanu i ponašanju, ostaje zapanjena promjenom. Povrijeđena. Osjeća se prevarenom.

U fazi udvaranja, zaljubljenosti, puno je truda koji obje strane ulažu u osvajanje naklonosti i ljubavi suprotne strane. I to je sasvim u redu. No ponekad ta prezentacija postaje puka prezentacija bez dodirnih točaka s realnim karakteristikama te iste osobe. Kada velike geste, ljubavne izjave, pokloni i šarm dolaze od osobe koja nam se sviđa, to sasvim sigurno godi našem egu, ali ponekad i pomućuje zdrav razum. Stvara se jedna kvalitetno iskrivljena percepcija muškarca kojeg bismo voljeli svojatati na duže staze. I upravo tu griješimo. Postavljamo tog istog muškarca na pijedestal na temelju njegovih gesta, lijepih riječi koje nam upućuje, truda… A tu bismo ga, ako uopće, trebali postaviti iz puno više opravdanih razloga.

Promatranje tog istog muškarca kroz prizmu svakodnevice, govori puno više od onoga što je prezentirano kroz buket cvijeća i “Volim te”. Nečija sposobnost voljenja i poštovanja nije nužno vidljiva isključivo u odnosu prema nama. Vidljiva je i izvan okvira u kojem se smjestio naš cijeli svijet. Njegova čestitost, korektnost, dobar odgoj i poštenje, ako ih tražimo, ogledaju se i u puno banalnijim situacijama. Umjesto kirurškog seciranja romantičnih gesta na ljubavnim steroidima, trebali bismo se zapitati da li nas impresionira način na koji se odnosi prema vlastitoj obitelji? Da li poštuje svoje prijatelje? Naše prijateljice? Kako tretira svoje radne kolege, zaposlenike? Kako reagira kada je prodavačica u trgovini na kraju radnog vremena izmučena i usporena u zadovoljavanju njegovih prohtjeva? Kako priča o drugim ženama i kada nisu na najboljem glas?

Dopustite da vam njegove reakcije u susretima sa slučajnim prolaznicima ispričaju priču koju vam sam neće nikada ispričati. Dopustite si vidjeti sve slojeve njegove čudi koje proviruju u, naizgled, sasvim banalnim situacijama. Skinite povez s očiju i usudite se usmjeriti pogled u ogledalo njegove istine. A ono danas sutra neće poštedjeti ni vas. Pitanje je dana kada ćete i vi biti ta blagajnica, ta bivša, ta kolegica pred kojom će se otkriti sva pitomost vašeg muškarca. Možda ga nećete prepoznati, možda ćete tvrditi da se “okrenuo za 180 stupnjeva” ali, bit će to isti, vaš “savršeni” muškarac.

Radimo same sebi medvjeđu uslugu percipirajući vrlo selektivno osobine onog koji nam se dopada, ne uzimajući u obzir širu sliku koju bi uvijek trebalo gledati, a posebno kod odnosa s ljudima s kojima planiramo dijeliti životne puteve. A to je činila i ona. Promatrala je isključivo geste usmjerene prema njoj i rado ih isticala. I zaista, bila je to romantika koju je teško nadmašiti, ali to je bio samo djelić onoga što je njegov karakter nudio. Svjedočila sam masi situacija u kojoj su reakcije njezinog muškarca i njegovi komentari u krugu prijatelja dali naslutiti određeni polaritet u odnosu na tretman prema njoj. Ali ona se osjećala privilegirano, ne alarmirano. Privilegirano jer se “prema njoj ponaša drukčije“.

Sklone smo zažmiriti na jedno oko, vjerujući da su obrisi ljubavi koji se naziru u našoj blizini isti oni koje smo nekad zamišljali.

I bacamo kocku u nadi da ne riskiramo previše.

Fantastično je kada imate muškarca kavalira koji vas tretira kao kraljicu, no prilično je zabrinjavajuće ako taj isti kavalir svoju susjedu naziva pogrdnim imenima jer je parkirala auto na njegovo mjesto. Fantastično je ako vas vaš muškarac iznimno poštuje, ali zabrinjavajuće je ako je to isti muškarac koji svoju bivšu naziva kurvom. Fantastično je ako vam muškarac kupuje predivne poklone, ali zabrinjavajuće je ako krije da je iste kupio iznosom koji je osvojio u casinu za koji vi i ne znate da pobožno posjećuje. Zabrinjavajuće je ako njima nadomješta dozu iskrenosti koju vam duguje od prvog susreta kada je odlučio, svjesno ili nesvjesno, odigrati partiju života. Onu u kojoj će osvojiti vas.

Da je barem gledala onda kad on nije gledao. Da je barem gledala te male, a tako velike stvari. Banalne situacije iz kojih bi možda naslutila da nešto nije u redu. Da nešto iskače iz savršene iluzije koja joj je tako darežljivo servirana. Možda bi posumnjala da je privilegija kraljevskog tretmana koji uživa, ništa drugo nego unajmljeni sat iskrenosti koji nezaustavljivo otkucava. Ali uzalud. Nije gledala. A sada je prisiljena svakodnevno promatrati ono što joj je jednom promaknulo.

Postoje žene toliko izmučene vlastitom stvarnošću da je bijeg iz iste jedina opcija na koju su spremne. Pritom laži koje nekada izgovaraju i u vašem smjeru, usputna su koincidencija, laganja njih samih. Nema neke posebne namjere u tome, samo je jedna – preživjeti. One žele preživjeti. Okolnosti u kojima su se našle, istinu koja previše razdire, prošlost koja uništava njihovu sadašnjost. Žele preživjeti. Možemo ih osuđivati, možemo misliti da bismo mi bolje odlučile, možemo reći da su glupe….Možemo. A možemo i razmisliti… zapitati se zašto? Zašto pristaju na to? Jer to sam mogla biti i ja. U nekom drugom životnom scenariju, uz drugačije roditelje, odgoj, splet okolnosti, to sam mogla biti ja. To ste mogli biti vi.

No, nisu sve naučile da je dozvoljeno boriti se za sebe. Nisu sve naučile da su dovoljne, da su savršene.Takve kakve jesu. Da zaslužuju isto kao i druge žene - sve. Ponekad nisu imale od koga naučiti koliko vrijede. Ni ona nije imala tu sreće. Većinu svog mladog života gledala je kako njezin otac ne poštuje svoju majku. “Voli je” i ne poštuje. Kakav paradoks. Zato je razumljivo da je njoj prihvatljivo živjeti isti takav život u uvjerenju da su ove krucijalne stvari odvojive. Da je ljubav moguća bez poštovanja. Zato i sada ostaje i stoički podnosi svoju “sudbinu”. Ostaje hrabro na brodu koji tone jer ne zna da čamac, koji stoji sa strane, može sama odvezati. Da se može se spasiti. U braku ili izvan njega, može se spasiti. Može se izboriti. Za sebe.

Stislo mi se srce od velike tuga koja me obuzela jer ona je zaista predivna. Znate, ima osmijeh koji topi ledenjake. Srce veće od Eiffela.

Netko bi je volio do granica neizdrživosti. Netko bi ju držao kao kap vode na dlanu. Netko bi joj svaki dan zahvaljivao što je izabrala njega za partnera. Netko bi s njom izabrao stvarati dom, a ne ga razarati. Netko bi bio počašćen zvati je svojom suprugom, majkom svoje djece. Ali ona ne zna. Ona ne zna da postoje muškarci iza čijih gesta nema kalkulacija.

Ona ne zna da postoje muškarci koji ne osjećaju potrebu osvajati žene. Dopuštaju da njihova ljubav to čini.

Ona ne zna da postoje muškarci u čijim grubim rukama osjećamo najveće nježnosti. U čijim očima vidimo odgovore na sva naša, nikad postavljena, pitanja. Ona ne zna da njen savršeno promašeni muškarac ne mora biti njezina zadnja stanica. Ona ne zna da je ONA svoja prva i zadnja stanica.

Ali nešto se probudi u ženama kada im kažete istinu. Prepoznaju je, osjete je duboko u grudima. Duša im oživi, oči se napune nadom. Nešto zasja na njima kada ih podsjetite na ono što su zaboravile:

I vrijede. Budite ogledalo ženi koja je zaboravila kako izgleda – savršeno. Savršeno dostojno svakog poštovanja. Ponekad više od toga i ne možete učiniti. A ponekad je to sasvim dovoljno da se prisjete. Da odvežu taj čamac i zaplove prema obali svoje sreće.

O autorici:

Moje ime je Iva Mioč, autorica sam bloga Znaš li tko si? by Iva Mioč. Ideja o blogu javila se u tragičnoj noći terorističkih napada u Parizu gdje sam se igrom sudbine našla i u kojoj je moja, dugo potisnuta, spisateljska strast  ponovno oživjela. Oživjela je Ona. Moja mala djevojčica sa koferom punih snova koji sam negdje usput izgubila. Zbog nje, u vječnoj sam potrazi za odgovorima na mnoga pitanja. Pronaći me možete na Facebooku.