Moj njemački ovčar Largo mi je uginuo na rukama prije 5 godina! Teška bolest srca je bila u pitanju i napravili smo sve što smo mogli da bi mu nekako pomogli (uvažali tablete iz Austrije, svako malo visili kod veterinara) i iako nam je veterinar predvidio samo 6 mjeseci života nakon što bolest otkrivena, moj Largo je s njom živio još pune 2 godine! Jedan od najbolnijih trenutakau mom životu je bio kad sam u svom zagrljaju držala psa čije je srce svakim otkucajem sve više i više slabilo dok nije na kraju stalo! Naravno, nastupilo je jecanje, vrištanje, plakanje, poricanje... Opraštala sam se od njega dosta dugo, nisam ga ispuštala iz ruku... A idućih nekoliko dana samo samo šutke gledala njegove slike i prisjećala se svih trenutaka s njime.... Nakon nešto više od mjesec dana, u moj život je ušetao novi pas, jer dvorište se činilo prazno bez psa, a i moj Largo je znao koliko volim životinje i nikada ne bi pristao na to da nakon njega nemam više nijednog psa! Danas znam zapaliti svijeću, gledati slike, plakati, ali i nasmijati se... Jer, takvo prijateljstvo u životu može pružiti samo životinja...