Evo, opet su mi suze došle na oči... Jedna od nekoliko naših mačaka (najumiljatija i najskromnija) nam je prije tjedan dana završila pod kotačima. Prošle godine na Badnjak ostala sam bez svog velikog maze labradora...Od djetinjstva do danas kroz moj život pratilo me stvarno puno mačjih prijatelja i nekoliko pasa i sjećam se sve do jednoga. Prvi mačka dobila sam s dvije godine i sjećam ga se kao jučer, a uginuo je prije 18 godina. Sjećam se raznih dogodovština s njima, imam hrpu fotografija i nisam zaboravila ni jednog. A bilo ih je (ako računam i pridošlice) sigurno 30-tak. Mnogi su završili pod kotačima, neki su se zatekli "plemenitim" lovcima na putu, neki su jednostavno nestali... Onaj tko ima ljubimca zna kakva je to tuga kad ostaneš bez njega, jer oni jesu članovi obitelji. Ponekad su ti najveća utjeha jer i kad ti je najteži dan, kad vidiš koliko te željno dočekaju i koliko ti ljubavi pružaju, jednostavno ti je u trnu lakše. Oni doista jesu najvjerniji prijatelji i uopće se ne sramim reći da za svakim od njih još i sad ponekad zaplačem kad me nešto podsjeti na njih. Prijatelji moji mali, hvala vam što ste mi oplemenili i uljepšali život svojom prisutnošću.