Prema jednoj afričkoj legendi, neki stari poglvica želio je iskušati mudrost mladića kojeg je odabrao za svog nasljednika na mjestu plemenskog vođe. Stoga ga je zamolio damu priredi dva jela. U prvom su se trebali naći svi najbolji sastojci koje život nudi; u drugom najgori. ........ Dogovorenog dana poglavica je sjeo kako bi pojeo prvo jelo. Pred njim se tako našao slasno pripremljen kravlji jezik s povrćem. Poglavica je bio oduševljen jelom, a kad je završio, upitao je mladića zašto je odabrao jezik. "Jezik je jedan od najprofinjenijih dijelova našeg bića", odgovorio je mladić. "Može izgovarati predivne riječi istine koje našim ljudima mogu pomoći u razvoju i napretku. Jezik može govoriti o ljubavi i skladu i održati zajedništvo našeg sela". ........... Poglavicu se to poprilično dojmilo i sada je jedva čekao da kuša i ono drugo jelo. Dogovorenog dana ponovno je sjeo za stol, te se nemalo iznenadio uvidjevši da je drugo jelo identično prvome. Završivši s jelom, upitao je mladića zašto je dvaput priredio isto jelo. Mladić mu je odgovorio: "Jezik može biti najbolji, ali i najgori dio nas. Jezik može izražavati bijes i obeshrabrivati, što čovjeka može posverazoriti i oduzeti mu nadu. Može izgovarati neistine koje mogu izazvati nesklad. Jezik bi, lakše od bilo kojeg drugog oružja, mogao uništiti život u našem selu". Stari je poglavica pomno slušao te riječi i polagano kimao. Znao je da je dobro odabrao novog vođu. "Istna mora biti onako jednostavna, onako uvjerljiva, onako poticajna i onako zanimljiva kao što život često izgleda. Ne dolazimo do vječne činjenice, nego do vječnog prava stečenog rođenjem, koje je najdublja stvarnost.