Jole: 'Strepim od dana kada će me kćeri upoznati s dečkima...'

Iako se uz njegovo ime već godinama ne veže ono “popularni”, Joško Čagalj Jole (47) omiljen je posvuda. Tijekom intervjua ljudi su prilazili, pozdravljali ga, a pjevaču to nikad ne pada teško.

Kako je zamišljen DVD koji radite s koncerta u Ciboni? Snimka koncerta ili poludokumentarno?

Postprodukciju smo već napravili i brzo ćemo ga završiti. Bili smo ugodno iznenađeni viđenim, lijepa vibra, dobra svirka, publika, razglas... Vjerujem da će sve biti spremno za ljeto. Volio bih da to bude predstavljeno kao dokumentarac. Veselila bi me tuđa mišljenja, komentari, intervjui. Nije isključeno, ali svakako će biti i varijanta samo DVD-a. Bila mi je velika želja imati to za uspomenu. Nadam se da će se i zavrtjeti na nekoj televiziji, da vide svi koji nisu bili, kako je bilo na koncertu.

Kad ćete krenuti s Arenama, stadionima? Zašto uvijek birate manje prostore?

Ne znam, tko zna kad bi i ovo napravio da nije bilo 20 godina karijere. Uvijek razmišljamo: ‘Napravit ćemo nešto veće poslije ljeta’, pa ‘Pričekajmo hit’, pa ‘Budemo nakon jeseni’ i tako prođe vrijeme, pet, deset godina. I onda sam rekao: ‘Neće proći 20 godina a da nemam veliki koncert’. Za veće prostore poput Arena, stadiona moraš biti veća faca s više hitova. Imam puno svoje publike i na puno mjesta bude znatno više publike nego kod razvikanih zvijezda, ali volim bližu interakciju s publikom. Volim kad su ispred mene, kad ih mogu uhvatiti za ruku, da nema ograde od deset metara koja me dijeli od publike. Uvijek govorim redarima: ‘Ako može po zakonu, daj maknite ogradu, nek’ su mi ljudi tu’. 

Zazirete od spektakla?

Volio bih ih, naravno, ali nisam naviknuo na njih. Volio bih i takvu veliku turneju, ali puno je tu truda, investicija, nije to samo tako organizirati. Pričekajmo neki novi jubilej.

A dotad?

Sad radim opet nešto novo zanimljivo, mijenjat ću Joleta, ali da u bazi ostane isti. Radimo čisti pop, na tragu Laure Pausini, british popa, svejedno. Mislim da ću time iznenaditi. 

Nakon 21 godine pamtite li još prve svirke u kafiću u Stobreču?

Naravno! Moj prijatelj je rekao: ‘Jole, kad već sviraš po našim tulumima doma, hajde nađi dva zvučnika, miksetu i mikrofon pa napravi kod mene u kafiću tulum jedan petak’. A u kafić, kad je krcat, stane 50 ljudi. Ispao je dobar tulum, pa me je prijatelj u pola svirke pitao što radim idući petak. Ja kažem: ‘Ništa’, a on: ‘Hajde najavi i idući petak’. Taj idući petak, unutra puno, a i vani barem toliko ljudi na zidiću. I on kaže: ‘Hajde sad najavi svaki petak’. I to je postalo ‘in’ mjesto za izlaske. Onda je došao gazda lokala iz Splita i pitao mogu li kod njega svirati četvrtkom, pa drugi iz Kaštela on bi subotu, uslijedili su rođendani i tako je krenulo. 

U to su vrijeme estradom drmali jaki autori. Zašto ste bili zapeli baš za Tončija Huljića?

Volio sam izričaj starog Magazina, volio sam ono što je radio za Olivera, Pejakovića, Grašu... volio sam njegov opus. Vidio sam koliko je širok i htio sam doći do njega. Pomogla je Doris Dragović, ona je svemu kumovala, preporučila me i upoznala s Tončijem. Taj dan smo sjeli 15-ak minuta, popili kavu, a suradnja traje i danas. Mislim da sam onomad dobro zapeo. I imam sreću da su moji suradnici od prvog dana isti iako, ako mi se sviđa, uzmem pjesmu od bilo koga. To mi je i Tonči jednom rekao: ‘Jole, tko god ti pošalje pjesmu, daj mi da čujem i ako ti se sviđa, uzmi’.

Što je za vas dobra pjesma?

Volim glazbu i ne dijelim je žanrovski. Ne mogu i ne želim raditi jazz, turbo folk, nešto gdje se ne vidim. Pjevam pop, zabavnu glazbu, tamburaše, rock, tražim ono gdje se uklapaju moj senzibilitet i moj vokal. 

Kad kažete “dobra pjesma”, prvo mi padne na pamet “Srce veliko” i “Nosi mi se bijela boja”?

To su opet dvije različite pjesme, različiti žanrovi, jedna pop, druga zabavna, a obje je donio Jole. I “Rasipnik” je jedna ozbiljna pjesma. Volim opjevavati teme iz života na lijep produkcijski način i, zahvaljujući suradnicima i mojoj energiji, možemo se široko baviti glazbom. 

Koga doma ili u autu volite poslušati?

Sve dobro. S putovanja uvijek donesem bocu vina i CD. Većinom kupujem live albume i live koncerte. Ljudi se iznenade kad vide moju kolekciju. To su mi roditelji usadili. Kad bi došli iz Njemačke, kupovali bi Terezu, Hrnića, Mišu, Olivera, Proarte... a mama je voljela Tinu Turner, Lizu Minnelli. I moja djeca slušaju i našu i stranu glazbu. Volim svakog malo i uputiti, pogotovo ove sujetne. U Americi nikad nisam vidio ili čuo da je, primjerice, Jay Z rekao nešto protiv country glazbe, Kennyja Rogersa, Dolly Parton. Drago mi je slušati i pop, i rock, i tamburaše, i sevdah. 

Tko prvi posluša novu pjesmu?

Supruga, djeca i prijatelji.

Je li vam itko rekao: “Nije dobro, ne sviđa mi se”?

Naravno, i supruga, i djeca, i prijatelji. ‘Jole, meni je ovo dobro, ali ne vidim te u tome. Ili jednostavno ‘Nije mi to dobro’. Ne može sve biti dobro. 

Zašto Mate Bulić, Dražen Zečić i vi ne volite da se piše koliko pomažete ljudima?

Jer pomažemo iz srca, a ne zato da se piše o tome. Zašto ne bih pomogao nekome ako to mogu? I meni je netko pomogao u životu. Nikad nisam pomagao s primislima da dođem do nečega, neke koristi. Netko se pojavi u HNK, gdje snima televizija, ja mislim da treba sjesti u auto, otići u neko mjesto i pomoći. Bez obzira na to koliko to vremena uzme. Meni je to čast i zadovoljstvo. Nikad nisam otišao s koncerta da fanovi ostanu uskraćeni. U mikrofon kažem da svatko tko se želi slikati ili uzeti autogram, može nakon koncerta doći otraga. Dugo to potraje, a ja sam sretan. Uvijek zadnji izađem sa svojih koncerata.

Nije vam dosadilo?

Kako bi? Nekad to nije lako, istina, nekad se žuriš, budeš mokar od koncerta. Onda kažem: ‘Dajte, molim vas, pričekajte dvije minute da se napijem vode i odjenem suhu košulju’. A onda čujem: ‘Molim vas, ditetu se spava’, pa se na kraju sve osuši na meni. Sutra to osjetim na sinusima. Nije uvijek, ali često. Zovem to blagoslovom kad te ljudi vole, žele se slikati, gledaju u tebe i vidiš da im je drago što te vide.

Što volite raditi kad niste na pozornici? 

Volim ugostiteljstvo. Radio sam pet godina kao konobar. Prijateljima koji imaju male restorane pomognem kad im se zagužva. Volim ljude, volim biti u društvu. Otić’ u vikendicu, biti sam, čitat, mogu na nekoliko sati. Ne bih mogao ležati na plaži na Tenerifima i 15 dana nikog ne vidjeti.

Kako gosti reagiraju kad vas vide?

Bude im lijepo, simpatično. Volio bih jednom imati obiteljski hotel, pa se posvetiti gostu, ispitivati što im djeca vole, savjetovati im gdje će na ribu. Jako volim te uslužne djelatnosti. Drago mi je i otići na Ultru, putovati s obitelji. Opustim se s djecom, volim njihove zezancije prije spavanja, čitam, gledam televiziju, slušam glazbu. Često su prijatelji kod nas ili ja odem nekamo. Od prvog dana ne idem iz kuće dok mi djeca ne legnu. Ne želim propustiti ni trenutak njihova djetinjstva. Ne bih to ni znao da mi desetak ljudi u par godina nije reklo: ‘Odem ujutro, dođem navečer, a oni spavaju. Nisam se ni okrenuo, a onda čujem: ‘Tata, ‘ajmo kupiti haljinu za maturu’. I shvatim da sam propustio djetinjstvo”. Urezalo mi se to i rekao sam da ni trenutak neću propustiti, sve drugo može čekati. Moju djecu nitko osim mene ne vozi po aktivnostima, ja to sve hendlam. 

Vozite ih na motoru?

Ne, nisam nijednu. Nisu me ni tražile, a i da jesu, ne bih. Imam dva motora u garaži i puno se manje vozim otkako imam troje male djece. Veći mi je gušt s njima u park ili na plažu nego staviti kacigu i sjesti na motor. Izvozao sam se i opet ću kad krenu na fakultet ili se udaju. 

Strepite li od dana kad će doma dovesti dečka?

Ha! Ne bi bilo dobro da ga ne dovedu jednom. Strepim, koji roditelj ne strepi?! Vjerujem da ću, kao i svi moji prijatelji, i ja jednom govoriti: ‘Jedva čekam unuke’. Kako su svi drugi, preživjeli tako ću i ja. Nek’ su one sretne, i ja ću biti. Neka si biraju svoju ljubav, svoj put, ni meni se nitko nije petljao. I želja mi je da sa zetom mogu popit’ gemišt. 

Pamtite li koju svoju mladenačku mangupariju?

Znao sam tražiti đir na motoru, prijatelj kaže: ‘Ne rade mi kočnice, nema svjetla’, ja kažem: ‘Pa što ima veze’. Danas i zadnjih 20 godina ni lud ne bih sjeo na motor ako nije ispravan, bez kacige i ako nema nove gume. Ne bih napravio ni dva metra. Ima 20 godina kako se vozim taksijem ako idem na večeru i znam da ću popiti. Ranije bih sjeo u auto misleći ‘pa što će mi se dogoditi’. To je najveća gluparija koju možeš napraviti. Penjao sam se po brdima, snimao spot gdje sam visio s vrha zgrade. Volim adrenalin, volim zabavne parkove, što luđe, to bolje.Pamtim i da sam se kao dijete penjao posvuda pa me mater jednom dobro izgrdila jer su me spašavali s krova. Neke stvari moraš proći, ali važno je da sve dobro završi. 

Koliko vam znači Split? Možete li si zamisliti da živite negdje drugdje?

Nigdje ne bih živio osim u Splitu. Volim putovati, živio sam deset godina u Njemačkoj, puno momačkog života proveo na relaciji Split-Zagreb, bilo me je posvuda. Ako sam pjevao u Rijeci, znao sam i nakon svirke ostati još tri, četiri dana. Mogao sam si to priuštiti. Volim i u Zagvozd otići, u Imotski, tamo provodim puno vremena, roditelji mi tamo žive. To je moja rodna gruda i svaki put mi je drago provesti tamo neko vrijeme, odmoriti se, biti sa svojima.

Jeste li avanturist? Biste li se, primjerice, s prijateljom Vedranom Mlikotom uputili na Mont Everest?

Išao je Mlikota i s Leom Lemešićem na dva velika krstarenja po mjesec dana. Nadam se da ću im se i ja pridružiti na sljedećem. Nezgodno mi je dok imam malu djecu. Volim šumu, planinu, more, motore, privlače me takve avanture. Ali ne i prašuma, mjesta gdje moram dobiti pet cjepiva, mjesta gdje moraš paziti kakvu vodu piješ...   to ne. Volim turizam, čak i robizonski.

JAVNOST OPET ŠOKIRANA: Kraljica ne dolazi na krštenje sina Meghan i Harryja?