Nervozna sam. Teška. Razdražljiva. Unatoč 8-10 sati sna svaku večer, posve neispavana. Nastupio je zatupljujući period koji kao da testira sve moje dosadašnje zatupljujuće periode (a to mu, vjerujte mi, nije lak zadatak). Čučao je do sad negdje u mojoj podsvijesti, no sada očito prodire potpuno u moju svijest. I dok se svijest služi svojim klasičnim modusom operandi – glumljenjem da je sve ok – moja podsvijest naprosto vrišti.

Viče da joj je dosta, ljuti se, poput malog djeteta, što ju, već duže vrijeme, uporno zanemarujem i ne slušam. Što održavam urednima sve katove svoga bića da slučajno goste, koji ih posjećuju, promatraju i prosuđuju, ne bih ostavila razočaranima. Ali džabe kada svoje temelje odavno nisam pregledala i učvrstila.

I dobar bi to opis bio. Smislen i koncizan. Provjereno točan.

Kada se nešto krene urušavati, gotovo da nema spasa ničemu što se nalazi iznad, ispod ili pored njega. Bilo da je riječ o materiji ili našim uvjerenjima. Međutim, ima nečeg prokleto dobrog u tom krahu! Ne da možeš, nego si prisiljen proći kroz hrpu koja se još friško praši, (od)baciti sve što ti više ni na koji način ne služi i brižno prikupiti sve što se još da popraviti i na čemu si voljan poraditi. Pruža ti taj krah da ustupiš mjesto, na kojemu se sada nalaze samo ruševine, nečemu NOVOME. Da prevrtiš film od početka do kraja i dobro, dobro sagledaš u kojim si sve trenucima bio totalna budala. Da postaviš najčvršće temelje i počneš graditi nanovo, ali bolju verziju sebe.

No, da se vratim malo na početak. Što, zapravo, dovodi do tog stanja tupila, disbalansa i opće slabosti? Nije u pitanju neka velika mudrost. Čak i moja baba s tri razreda osnovne škole uvijek iznova ponavlja onu „Sinko, previše se sekiraš“. Dakle, vrlo jednostavno, zaključak je stres? Ne mislim da je. Odnosno, ne mislim da je on sam po sebi uzrok, već to kako reagiramo na njega. Ne znam kako vi, ali ja, suočena sa stresom, samo guram dalje. Guram i guram, ignorirajući još uvijek nježne i suptilne znakove koji upućuju na to da bi bilo poželjno da prestanem gurati i malo odmorim. Ali ne!

Ona za osobu može biti najgora faza ili najbolja faza. Ovisno o tome kako će ju doživjeti i hoće li iskoristiti spoznaju da se SAMA dovela tu gdje je i da će si, stoga, SAMA jedino moći i pomoći. I žalosno je, zaista, što mnogi ljudi misle da je to jedini način na koji se mogu nositi s pritiskom. Gurati kroz njega i puštati ga da ih izjeda. To onda govori da su jaki, uporni, čvrsti, nepokolebljivi, hladni, distancirani. A upravo su to poželjne kvalitete u današnjem svijetu, zar ne? GLUPOST!!!

Okolina je gadna, ljudi su gadovi, no u takvom je svijetu nježnost odraz hrabrosti, a ne slabosti! Onaj koji pršti emocije, koji razgovara o svojim problemima, koji prizna sam sebi i drugima da mu je teško…taj zapravo čini uslugu i sebi i drugima. Na vrijeme zaustavlja „raspadanje sistema“. Jer ne znaju se svi suočiti s fazom tupila onako kako sam spomenula. Jer nemaju svi iste kapacitete za sve (a tjera nas se da imamo). Jer ne žele svi vjerovati da je to sramotno, nego da je ispravno. Krajnje potrebno. I da, čovjek tada trebati biti spreman na suočavanje s ljudima i njihovim samilosno – prestrašenim „što ti je“ pogledima. Tu i tamo kojim izljevom nerazumijevanja (mislim, halo, kako se možeš osjećati loše kad imaš sve što ti treba?!?). No, nema veze.

Da bi mogao moći rasvijetliti tuđi um, najprije moraš to učiniti sa svojim. Ako ništa drugo, shvatit će kad se i sami nađu u takvoj situaciji. Iskustvo je, nažalost (nasreću?) najbolji učitelj! Drugi uzročnik tupila, disbalansa i opće slabosti (pored naših neprimjerenih reakcija na stres) jest, smatram, izloženost toksinima. I pritom ne mislim samo na izloženost toksinima iz okoline. Hrpa ih je. Neosporni su. Nema ni smisla pretjerano o njima pisati. Jedino bih istaknula da mi se čini kako (uistinu) zdravu prehranu i vježbanje na svježem zraku danas možemo smatrati doslovno luksuzom (barem mi koji živimo u većim gradovima). Ovdje se primarno osvrćem na druge, velike, još opasnije izvore toksičnosti – ljudska ega i (samo)destruktivne misli/stavove/uvjerenja koje oni projiciraju.

Ljudi lude, ljudi se gube, ljudi izgaraju. Strpljenje je kod mnogih davno izgubljena karakteristika, a kod nekih (valjda zbog preteškog karmičkog tereta) već od starta ni ne postoji.

Djeca se kude i kritiziraju zbog toga gdje su sve pogriješili, umjesto da im se ukaže na to što su sve mogla učiniti. Svađu se doživljava kao početnu točku beskrajnog zamjeranja, umjesto da ju se doživljava kao katalizator promjeni ponašanja.

Radnici su nervozni, neučinkoviti, smrknuti. Usudila bih se reći, gotovo beživotni. I tako ćemo se lako razljutit na neljubaznu prodavačicu u dućanu i prigovarati joj o bezobrazno skupoj cijeni salame koja nam se baš sad, u deset navečer jede, ne shvaćajući da se ona zapravo ljuti na svog šefa zbog premale plaće i previše neplaćenih, prekovremenih sati rada, šef na one iznad sebe jer se ni sam ne zna nositi s bijesnom ruljom od svojih zaposlenika, a oni pak na cijeli svijet jer im ništa ne može utažiti glad za novcem i materijalnim bogatstvima koje ganjaju. I svi se tako ljute i svi tako plivamo u toksinima (da budem fina pa ne kažem govnima). Ega varaju, posjeduju, lažu, ugnjetavaju. Kad se dva nađu u istom ringu, toksičnu energiju naočigled isijavaju. Zato pred njihovim pojavljivanjem treba što brže ustuknuti. S vremena na vrijeme, obavit detoksikaciju. Ne samo uzimanjem svježe cijeđenih sokova ili bljakasto-zdravih smoothie-a za obnovu svoga tijela, nego meditiranjem, molitvom i boravkom u prirodi za obnovu svoga duha.

Zaključak? Za zdrav i ispunjen život, trebamo naučit stati na vrijeme, bez osjećaja krivnje. Trebamo preispitat svoje reakcije na stres i razmotrit koje od njih nam uopće ne služe. Trebamo pregledat svoju listu prioriteta i uočiti je li se štogod na njoj usput promijenilo i jesmo li zadovoljni time. Trebamo jačati svoju sposobnost odupiranja projekcijama, neautentičnim željama i (samo)destruktivnim mislima svog i tuđih ega. Trebamo se zahvaliti toksinima ukoliko su već uspjeli ući u naš organizam, barem su nam ukazali gdje smo za njih najlakše propusni. Trebamo što je više moguće živjeti u sinergiji s prirodom. Disati i otpuštati. Vjerovati i odmarati. Kada je to nužno, naravno.

p.s. Ne želim zvučati kao da pametujem. Želim da svaki moj tekst odražava moju osobnu spoznaju. Slobodno uzmite od njega što god rezonira s VAMA. Pisanje ovih redaka jedan je od načina moje vlastite detoksikacije! A vi dobro razmislite što je vama, sada, u ovom trenutku – najpotrebnije.

I učinite to.

O autorici:

Studentica logopedije, u ranim dvadesetima, koja obožava životinje, čitanje knjiga, dubokoumne razgovore, istraživanje novih destinacija i upoznavanje novih, zanimljivih ljudi. Spoj tvrdoglavog jarca i emotivnog raka. Ne podnosim nekulturne, pretenciozne i licemjerne ljude, a iznimno cijenim skromne, poštene, inteligentne i odgovorne osobe. Zanimaju me duhovnost i ljudska psiha, zalažem se za jednakost i ljudska prava, a u slobodno vrijeme volim pisati o tome. 

Pratite me na Facebooku i Instagramu.