Trbuhom za kruhom: 'Teško je bilo otići, ali vani je bolji život'

U Austriji ima posla, osobito po skijalištima i mjestima u kojima je aktivna sezona. Traže se radno iskustvo i dobro poznavanje jezika. Radnu dozvolu nije lako dobiti jer sve više ljudi dolazi raditi, no imam sreću jer sam već neko vrijeme tu pa je dobijem, kaže Lidija Marjanović (25), djevojka s Krka s diplomom Hotelijersko-turističke škole, o kojoj je nedavno pisao i portal Eures, europska burza poslova.

Nakon što je skijalište iz Tirola u ponedjeljak objavilo potragu za radnicima, Lidija je preko riječkog ureda Euresa poslala životopis, u utorak obavila razgovor s direktorom hotela i u petak već putovala na posao. Tako se pridružila masi od približno 20.000 ljudi između 20 i 40 godina koji su od 2009. do kraja 2013. napustili Hrvatsku. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, samo je lani iz Hrvatske otišlo 5057 ljudi tih godina. Kako se objedinjeno vode i podaci o iseljenicima u Srbiju ili BiH (te djeci i umirovljenicima), moguće je da nije riječ samo o radnim migrantima, no demograf Stjepan Šterc kaže kako većina mladih Hrvatsku sigurno napušta zbog posla. Na to upućuje i to da u ukupnom broju iseljenih iz Hrvatske značajno raste udio onih koji su se preselili u razvijene članice EU (prednjače Njemačka i Austrija) te Švicarsku, Kanadu i SAD. 

- Trend će se sigurno povećavati. Ako usporedite te brojke s migracijama 60-ih godina prošlog stoljeća, može se reći da će u idućih pet godina broj iseljenika porasti barem 50 posto. Osobito ako uzmemo u obzir da tada ekonomska situacija nije bila teška kao danas te da je mladima lakše otići otkad smo članica EU - kaže Šterc.

Puno je lakše otići ako se ide na već ugovoreni posao. U većini zemalja EU prije zapošljavanja stranca poslodavac kontaktira sa zavodom za zapošljavanje i provjerava ima li među nezaposlenima koji primaju naknadu odgovarajući profil radnika. Dobije li odobrenje za zapošljavanje stranca, radna dozvola najčešće je samo formalnost. 

- Ispunila sam nekoliko formulara, ništa posebno. Nisam morala platiti ništa, dozvolu je ishodio poslodavac - kaže Lidija, koja u Tirolu radi kao konobarica i izuzetno je zadovoljna. Prosječna plaća konobara u Austriji iznosi oko 1350 eura te je uvjerena da će moći i štedjeti. 

- Ne znam još je li to dovoljno za podmirenje svih troškova jer u hotelu imam plaćeni smještaj, tri obroka i osiguranje. No upoznala sam puno ljudi koji rade slične poslove te sami plaćaju troškove i s manje novca - kaže. 

Inače, u Euresovoj bazi poslove oglašavaju poslodavci iz zemalja EU te Švicarske, Norveške, Islanda i Lihtenštajna, a životopis se može poslati izravno poslodavcu, ako nije naznačeno drukčije. U svakoj zemlji postoje i savjetnici koji nezaposlenima mogu pomoći u snalaženju. Na stranicama Zavoda za zapošljavanje mogu se pronaći kontakti ureda u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Varaždinu i Splitu. 

U Kanadi živim puno opuštenije i ostajem

Plaća ovisi o tome koliko radim, u prosjeku iznosi oko 4000 eura. Smještaj plaćam oko 400 dolara, a hrana i odjeća su puno jeftiniji pa živim mnogo opuštenije nego u Hrvatskoj, kaže Milomir Štula (31) iz Gline koji je prije dvije godine otišao u Vancouver. Kaže kako namjerava ostati jer smatra da za mladog i vrijednog čovjeka u Hrvatskoj nema perspektive. 

U Australiji na dan ima 20.000 oglasa za posao

Kad sam s roditeljima digao kredit za kuću, shvatio sam da je život s takvim kreditom neizvediv i pun odricanja. Nemam ženu i djecu pa sam odlučio potražiti novi život što dalje, kaže Ivan Miškei (27), koji je iz Osijeka prije godinu i pol dana krenuo put Australije, iako je imao posao u državnoj tvrtki. 

- Nisam previše planirao. Jednostavno sam vjerovao u svoje mogućnosti da se mogu prilagoditi svakom poslu, a to je na kraju ispalo najbitnije. Sa mnom je pošao i prijatelj pa nam je bilo lakše jer smo imali jedan drugog - kaže mladi Osječanin. 

Prodao je sve što je imao da skupi novac za put, a danas kaže da je u godinu dana zaradio više nego što bi u Hrvatskoj zaradio u pet godina. 

- Ovdje svakog dana ima 20.000 oglasa za posao i nemoguće je ne pronaći neki - priča i dodaje da je važno da je čovjek spreman raditi bilo što. 

U početku je radio kao vozač kamiona, prevozio svašta, obavljao selidbe i prošao tako pola Australije. Sada radi rigips, pomoćne poslove u građevini, restauracije interijera i slično. 

Ide mu odlično. Nedavno je otvorio gift shop u kojemu prodaje suvenire. 

- Ispočetka sam živio u hostelima, drvenim kućicama, garažama, a sad živim u stanu koji ima bazen, saunu, spa, gym, s trojicom prijatelja koji su također došli iz Osijeka nakon mene. Moja mjesečna primanja su odlična. Od njih živim ja, kao i moji roditelji, plaćam kredite za kuću, a uspio sam i uštedjeti, iako sam morao platiti vizu te obvezna školovanja koja idu uz nju, oko 50.000 kuna. 

U Australiju je teško doći na običnu vizu jer u aplikaciji treba navesti dobar razlog za dolazak i još bolji za povratak u Hrvatsku. Viza stoji 540 dolara, ali ima dodatnih troškova pa za preseljenje treba imati ušteđevinu: zdravstveno osiguranje stoji 300 dolara, obvezni tečaj engleskog oko 3000 dolara, a kako se ne priznaju hrvatske diplome, prekvalifikacije mogu iznositi od 5500 pa do 30.000 dolara na godinu - priča. 

U početku strani radnik može raditi samo 20 sati na tjedan, no može otvoriti obrt te, ako uredno plaća porez, raditi koliko želi.

U Irskoj nema rada na crno, ali ni neisplaćivanja plaća 

Danijel Mađerec (31) u Dublin je otišao lani. Do tada je s diplomom Ekonomskog fakulteta radio kao “sezonac” na Poljoprivrednom fakultetu za 3200 kuna. 

- Moji prijatelji otišli su u Irsku pa sam odlučio pokušati. Skupljao sam novac, prodao sve što sam imao te s 3000 eura otišao - priča. Vizu i tečaj engleskog platio je 1200 eura, a posao je našao za 20-ak dana. Radi kao pomoćni kuhar i navečer kao izbacivač u noćnom klubu. U Irskoj, kaže, nema rada na crno i neisplaćivanja plaća. Zarađuje 8,65 eura po satu, a rad nedjeljom i blagdanom bolje je plaćen. Od plaće dobro živi, no traži i posao u struci jer su plaće još bolje. Ne planira se vraćati u Hrvatsku, možda se tek preseliti negdje gdje su uvjeti života povoljniji. 

Radim kao pomoćno osoblje za minimalac i pristojno živim

Miroslav Penić (29) iz Tenja jedan je od 60-ak mladića iz tog mjesta koji su otišli u Dublin prošlih mjeseci. 

- Po zanimanju sam stolar i radio sam kod privatnika, danonoćno, za 4500 kuna. O Irskoj nisam znao ništa, a engleski sam govorio rukama i nogama. Ipak, otišao sam - govori Miroslav, kojem su prijatelji pomogli da se snađe. 

Prvo je živio u hostelu, a sada dijeli stan s prijateljem. Plaćaju ga 600 eura, iako ima i jeftinijih.

- Radim u restoranu kao pomoćno osoblje za minimalac koji u Irskoj iznosi 1450 eura. To mi je dovoljno za solidan život. Tražim posao stolara, no trenutačno ne trebaju tu struku jer je građevina i u Irskoj u krizi. Posla ima za IT stručnjake i informatičare koji su odlično plaćeni - kaže Penić.

Prije odlaska 

Nakon završetka rada