Ivana Paradžiković: Bila sam prognana i selila se 17 puta...

Ništa u životu nisam planirala i sve mi se dogodilo kao logičan nastavak mog posla. To što trenutačno radim mi je idealno i ne mogu zamisliti što bih poželjela povrh toga. Baš volim ići na posao, kaže Ivana Paradžiković (31).

Atraktivna brineta, koja je kao djevojčica s obitelji protjerana s bogatog imanja u Vojvodini, jedna je od rijetkih današnjih televizijskih zvijezda koja bi se mogla usporediti s Helgom Vlahović, Ksenijom Urličić ili Željkom Fattorini, legendama koje su lijepo izgledale, ali i pravilno govorile te suvereno baratale informacijama. Ivana Paradžiković osoba je kojoj je profesionalnost važnija od vlastite slike na ekranu.

- Čini mi se da je teže razbiti predrasude ako imaš lijepu vanjštinu. Nekad nemaš priliku pokazati što je ispod toga, tko si zapravo. Ljepota može biti minus - kaže urednica i voditeljica “Provjerenog” te voditeljica “Dnevnika Nove TV” koja uz sve poslovne obveze uvijek nalazi vremena za šestogodišnjeg sina Huga.

'Nezavršeni fakultet mi je najveća sramota'

Café24: Je li vam slava ponekad i teret?

Ne, ni najmanje. To je stvar osobne percepcije. Izrazito mi je drago što me ljudi pozdravljaju na ulici. Nikad nisam imala neugodnosti. Ljudi me zasipaju s temama, ali mislim da je to ionako moj posao.

Café24: Jeste li oduvijek htjeli biti novinarka i televizijska voditeljica?

U djetinjstvu sam htjela biti molekularni biolog. Bila sam jako dobra u prirodnim predmetima i išla na natjecanja iz matematike i fizike. Ali voljela sam i društvene predmete, a po karakteru sam više društveni tip pa sam, kad je došlo vrijeme za fakultet, bila sigurna da želim na novinarstvo. Moja najveća sramota je što ga nisam završila. Imam sedam ispita koje nikako da dam. Kad sam počela raditi, zapostavila sam fakultet i... Teorija koju učiš na fakultetu sasvim je nešto drugo od ove vatre u koju te bace. Stalno si govorim kako ću to riješiti, ali samo se zavaravam.

'Imali smo dva dana da zauvijek napustimo svoju kuću'

Café24: Jeste li skloni adrenalinskim avanturama?

Bila sam s 18, ali otkad sam majka, život je dobio sasvim drugu dimenziju. Više nisi gospodar i broj jedan. To nikad ne zaboraviš i nikad se više ne bih namjerno dovela u opasnu situaciju.

Café24: Jeste li imali problematičnu fazu u odrastanju?

Uvijek sam bila uzoran učenik, čak sam i na fakultetu imala sve petice na prvoj godini. Ono - stipendija, kategorija nadareni student, direktan upis u dom. Ali uvijek sam jako voljela izlaziti, puno sam se borila s roditeljima oko toga.

Café24: Kakvo vam je bilo djetinjstvo?

Rođena sam u Sremskoj Mitrovici i odrasla sam u Vojvodini, ali smo za vrijeme rata otišli u Njemačku. Tad sam imala devet godina. Ukupno sam se selila 17 puta.

Café24: Koliko vas je to često navikavanje na nove sredine oblikovalo?

Moraš se naviknuti brzo stati na noge. Možda zato brže naučiš ‘plivati’ nego drugi ljudi, prilagodljiviji si raznim situacijama.

Café24: Je li vam ostalo išta od osobnih stvari iz djetinjstva?


Ne baš. Mi smo u ratu protjerani, kao još 40.000 Hrvata u Vojvodini. Tamo se dogodio etnocid. To je izgledalo tako da ti dođu paravojne postrojbe u kuću i kažu da iseliš. Nama su dali rok od dva dana da odemo. Mama i tata su stavili nas troje djece u Golf, a od stvari smo uzeli što smo stigli. Bježali smo na dan kad je pao Vukovar. Prvo smo bili godinu dana u Njemačkoj, kod rodbine blizu Stuttgarta. Ali nisam se nikad tamo uklopila. Otišli smo nakon toga u Kutinu, ondje je živio ujak, pa u Popovaču jer je netko imao slobodan stan... Puno nam se toga događalo slučajno.

Café24: Takve traume, a osobito u ranoj dobi, često utječu na to kako ljudi razmišljaju i doživljavaju svijet. Jeste li vi ikad mrzili nekog zbog ružnih stvari koje su vam se dogodile?

Nikad. Mama i tata nisu me tako odgojili. Ni danas ne mogu podnijeti kad osjetim mržnju u blizini, a pogotovo kad krenu te ratne priče. Nesposobna sam za to, mržnja nema veze sa zdravim razumom.

Divi se roditeljima koji su opet morali graditi život od nule

Café24: Kako su se vaši roditelji nosili s tako drastičnom promjenom?

U Vojvodini su bili poljoprivrednici, to je bogata zemlja i mi smo bili dobrostojeći. Moj djed je bio veliki zemljoposjednik. A onda su se našli u situaciji da moraju početi od nule. Što sam starija, sve me više zapanjuje što su mama i tata prošli i kako su to izveli. Užasno je kad ti s 40 godina netko samo uzme sve, i ti dođeš negdje kao stranac bez ičega. Ali nama stvarno ništa nije falilo. Dvije sestre i ja uopće nismo osjetile taj teret koji su oni nosili. Baš im se divim. Tata je počeo voziti autobuse, a mama je radila svašta sa strane, što se nudilo.

Café24: Jeste li stroga ili popustljiva majka? I što vam je važno da prenesete sinu?

Samo slušam svoje dijete. I puno razgovaram s njim. Nisam popustljiva nego razumna. Učim ga da bude dobar čovjek i poštuje drugačije od sebe. Da je ljepota ovog svijeta u različitostima.

Ne pati na šoping i cipele, njezin su porok putovanja

Café24: Kakv je Hugo dječak? I kako doživljava to što ste poznati?

Zaigran. Mudrica je, voli puno filozofirati, razmišljati, pričati. Ja radim ovaj posao otkad on zna za sebe, tako da on to uopće ne doživljava. Njemu je to isto kao da radim u telefonskoj centrali.

Café24: Koliko je teško biti samohrana majka?

Pomaže mi cijela obitelj, a sestra praktički živi sa mnom. Imam cijelu infrastukturu ljudi oko mene.

Café24: Je li neki novi muškarac ušao u vaš život?


Ne.

Café24: Volite li šoping? Na što ćete najprije potrošiti novac?

Ne volim kupnju. I nemam nikakav fetiš prema cipelama ili bilo čemu. Volim robu, ali mrzim je kupovati. Nekad pošaljem sestru. Ili stanem na sva četiri pa na brzinu uzmem nešto, uglavnom bez probavanja. Mrzim trgovačke centre, umara me ta glazba i sve. I nikad nisam kupila neki stvarno skup komad garderobe. Bože sačuvaj. Moj porok su putovanja, za to bih dala zadnju kunu. Trošim bogatstvo na benzin. Volim brzu vožnju. Volim je toliko da često idem i na karting. Ali uvijek vozim po propisima. I volim filmove.

Café24: Koje uspomene pamtite s najdražih putovanja?

Imala sam turneju po Kini, od Šangaja do Pekinga. Prijatelj i ja išli smo vlakom. Putovali smo noću brzim vlakovima i spavali u njima. Kina je jedan sasvim drugi mentalni sklop. Cijelo vrijeme bila sam u čudu. Osjećala sam se kao Alisa u Zemlji čudesa. Teško se sporazumijevati s njima jer njihov mozak potpuno drugačije funkcionira. Drugačije slažu riječi, sve. Moram priznati da se ne bih onamo vratila. Ali nije me se Kina dojmila kao Afrika. Bila sam u Tanzaniji kod prijatelja misionara koji me vodio posvuda. Ondje sam živjela pravi život. Njegova misija je ispred nacionalnog parka Ngorongoro. Krenuo je ni od čega, od gole livade na kojoj je trebalo napraviti sve za život.

Bila sam ondje dva tjedna s prijateljicom i bilo je to putovanje koje mi je otvorilo oči. Shvatila sam koliko smo u zabludi kad pokušavamo neke svoje emocije i doživljaj svijeta preslikati u tuđi. Oni uopće ne robuju od naših naučenih obrazaca ponašanja. Otišla sam onamo misleći kako su gladni i jadni, a kad vidiš kako taj svijet funkcionira, shvatiš da su zaista sretni. Jednog dana sam gledala čovjeka kako leži u četiri popodne ispod banane bez ikakve brige. I zapravo je smiješno što neki zapadnjak opterećen kreditima, silnim poslom i ostalim tekovinama kapitalizma misli o njemu da je jadan.

'Novinarstvo mi je važnije od spavanja, vode i hrane'

Café24: Je li vam posao na televiziji ipak nekad malo i naporan?


Ima perioda kad je tempo jako zahtjevan, ali imam dovoljno motiva da ga podnesem. Na primjer, dogodilo se da su stari prijatelji prepoznali beskućnika o kojem smo napravili priču u ‘Provjerenom’, udružili se i digli cijeli grad na noge da mu pomognu i pošalju ga u toplice na rehabilitaciju. Ježim se i dok to pričam. Govorim svojim novinarima da, ako napravimo i samo jednu takvu priču u pet godina, ispunili smo svoju misiju. Naše postojanje ima smisla. U takvim situacijama zaboraviš i koji je dan, koliko si sati radio te jesi li umoran i gladan. Posve si u funkciji novinarstva. Kad vidiš što možeš napraviti i osvijestiš odgovornost koju imaš, ništa ti nije teško. Jako sam ponosna na svoju ekipu. ‘Provjereno’ je emisija kakvu sam oduvijek htjela raditi.

Café24: Možete li to usporediti s vođenjem “Dnevnika Nove TV”?


Tu je izazov jer idete uživo. ‘Dnevnik Nove TV’ je jedno posebno uzbuđenje, dodatna odgovornost i adrenalin. Ali ‘Provjereno’ je moja ljubav.

Café24: Što vam predstavlja najveće zadovoljstvo u poslu?


Što smo u poziciji da pomognemo ljudima. Institucije sve češće reagiraju nakon naših priča. Počinje suđenje kamataru o kojem smo radili priču. Njegovih 20 dužnika udružili su se i snimali ga godinu dana. Mi smo to objavili, nakon čega je podignuta optužnica. Vjerojatno će dugo biti u zatvoru. Pa razni prevaranti koje razotkrivamo. U redakciju nam stiže zaista mnogo zahvala ljudi kojima smo pomogli. Važno mi je što potičemo institucije da rade svoj posao, da se mijenjaju zakoni. To je malo gorko-sladak okus. Znamo za mnoge slučajeve u kojima su se ljudi predstavljali kao novinari ‘Provjerenog’ kad su se našli pred zidom i nisu više znali kako se boriti s institucijama. To nam imponira, ali s druge strane je tužno što ljudi moraju tako rješavati svoje probleme.

'Nestrpljivost je moja najveća mana, život je kratak'

Café24: Kakva ste šefica?


Sudeći prema atmosferi u redakciji, dobra. Nastavila sam biti prema njima ista kao kad smo bili kolege novinari.

Café24: Što vam je najveća mana?


Nestrpljivost. Stvarno mrzim čekati, od stajanja u redu do svega ostalog. Imam osjećaj da će mi život proletjeti. Ne volim kad moram stati.