Hrvatski kraljevi igara: Stranci kupuju njihove genijalne ideje

Igre su me zanimale od malih nogu, imam široko društvo istih interesa s kojim se često sastajem i igramo igre te istražujemo novitete. Tako sam 2013. godine smislio igru Tides of time. Razmišljajući što bih s njom, odlučio sam otići na veliki festival društvenih igara u Essenu kako bih je prezentirao svjetskim proizvođačima, započinje svoju priču Kristian Čurla (23), student Prirodoslovno matematičkog fakulteta iz Zagreba.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

00:12

Festival SPIEL u Essenu među najvećim je takvim festivalima u svijetu. Ondje se sastaju pasionirani igrači, kreatori igara te proizvođači s kojima tvorci mogu stupiti u izravni kontakt i ponuditi im svoje igre. Tako je Kristian predstavio svoju igru tvrtki iz Poljske koja se oduševila. Već sljedeće godine potpisali su ugovor, uslijedila je ekspanzija za igru, a trenutačno s istom tvrtkom radi na novom projektu.

- Tides of time je strateška kartaška igra u kojoj je cilj prikupiti što više bodova. U svijetu se prodala u više od 50.000 primjeraka, u Hrvatskoj možda 50– tak komada. Ono što me oduševilo je princip nalik knjižarskom izdavaštvu. Na svakoj kutiji piše ime autora, pa stvaranjem novih igara uspinjete se na ljestvici popularnosti i stječete ime koje nešto znači. Osim što sam osmislio igru, sudjelovao sam i u artworku te davao svoje prijedloge i ideje. Zarada je kroz postotak od prodanih primjeraka, ali ne bih o iznosima. Novac je relativno malen, ali ostaje vam zadovoljstvo da je vaš rad prepoznat na svjetskoj razini – kazao je Kristian.

Sličan put imao je i Filip Neduk (33), arhitekt koji se bavi dizajnom video igara i osmišljavanjem društvenih stolnih igara. Svoju igru Goblins Inc. ponudio je proizvođačima u Essenu te 2011. oduševio tvrtku iz Češke. Prodao je oko 10.000 primjeraka u svijetu.

- Riječ je o igri u kojoj igrate ulogu goblina u tvornici čiji je cilj ostvariti što više imovine. Nakon toga osmislio sam igru Adrenaline koja je zapravo konverzija video pucačine u prvom licu. Takve sam igre igrao u djetinjstvu i uočio da postoji prostor u board igrama za sličnu tematiku jer se njome rijetki bave. Izašla je lani i prodala se u 20.000 primjeraka – objašnjava Filip dodajući kako je od prve igre zaradio  oko 20.000 kuna, a od druge oko 70.000.

- Više je u pitanju strast nego novac, jer da biste zaradili neke konkretne iznose morate se razvijati i biti dobro. Također, to su sve dugoročni projekti i nije za ekspresnu zaradu. Recimo, na Goblinsima sam radio 10 godina prije nego što su izašli – nastavlja Neduk. Naime, proces nastanka igre je dugotrajan i sastoji se od niza izazova.

- Najprije autor osmisli igru i napravi neki svoj prototip. Zatim tu igru trebati isprobati. To rade testeri igara. Recimo, za moju prvu igru to su bili moji prijatelji s kojima sam igrao. Njihov je zadatak pronaći probleme u igri i iskušati je. Dojmovi na kraju igre nisu uvijek jednaki onome što smo osjećali tijekom partije, zaboravi se puno toga, pa smo došli na igru da se snimamo dok igramo. Tako uspijemo uhvatiti svaki trenutak, kad dolazi do zamora i slično. Tu je i pitanje pisanja pravila. U velikim svjetskim tvrtkama postoje ljudi koji se bave samo tim poslom, jer pravila moraju biti jednostavna i lako razumljiva što ponekad nije baš lagano napisati – objašnjava Kristian. Kad neka tvrtka potpiše ugovor s autorom, slijedi razdoblje dizajna i proizvodnje.

- To je slično kao i s autorima knjiga jer imate pravo sudjelovati u svemu i dati svoje mišljenje. Artwork je posebna disciplina koja je prilično zahtjevna i o njoj puno toga ovisi. Ako igra nije vizualno atraktivna možda neće doprijeti do publike koju želimo – ističe Neduk dodajući kako je ipak jednostavnije raditi s velikim proizvođačima u inozemstvu jer je posao autora nakon predaje igre praktički završen, dok se za proizvodnju i distribuciju brinu drugi. Te su probleme na svojoj koži iskusili Ivan Ferenčak, Goran Belanjek, Hrvoje Kordić i Ivan Kraljić iz Zagreba. Osmislili su igru Vaults.

- Riječ je o steampunk igri u kojoj kao mafijaški šef provaljujete u sefove i gomilate bogatstvo. Htjeli smo je sami proizvesti, pa smo pokrenuli crowdfunding kampanju na Kickstarteru. Skupili smo 14.811 američkih dolara te otvorili vlastitu tvrtku – objašnjava Ivan Ferenčak (34). Danas surađuju s tvrtkama iz Italije, Poljske, Njemačke, Španjolske i Finske.

- Do sad smo izdali tri igre: Vaults, ekspanziju za tu igru te Scull port, gusarsku igru. Imamo još puno prostora za rast, no zadovoljni smo jer si možemo isplatiti plaću i živjeti od toga – nastavio je Hrvoje Kordić (33). Kako bi surađivali s drugima trebalo je puno upornosti i strpljenja.

- Vani sa vama nitko ne želi razgovarati ako ne postojite najmanje tri godine. Imali su loših iskustava jer su se prije par godina kroz crowdfunding kampanje otvarala mnoga poduzeća kojima su avansno uplatili za izradu igara, a one nikad nisu isporučene, pa razumijemo. Mi smo uložili zaista puno truda u proces proizvodnje jer u Hrvatskoj nema specijalizirane tvornice za board igre – nastavlja Ivan, a Hrvoje se nadovezuje kako je riječ o skupom i kompliciranom procesu proizvodnje.

- Ako birate papir za karte, vani imate izbor od 1.000 mogućnosti. Proizvođači i distributeri imaju svoje standarde i točno se zna što se oda vas očekuje. U njihovim tvornicama sve se arhivira, pa tako za pet godina možete izvući materijal za izradu igre. Recimo, kod nas imamo probleme s osnovnim stvarima, poput nabave kaširanih kutija koje proizvodi samo jedan čovjek u okolici Zagreba i to ručno – kaže Hrvoje. Okrenuli su se stranom tržištu jer u Hrvatskoj, kažu, nemamo kulturu igranja društvenih igara. S njima se slaže i predsjednik udruge Igranje Žarko Pintar.

- Najveći problem po ovom pitanju čini neznanje o spoznaji da postoje moderne društvene igre koje su puno interesantnije za igranje od klasika na koje smo navikli tipa Čovječe ne ljuti se i Monopoly. Kako je neznanje veliko i interes slab nema niti marketinškog interesa koji bi dodatno pobudio pažnju. Kod nas su ljudi jednostavno navikli da su društvene igre rezervirane samo za djecu i da se zovu Čovječe ne ljuti se, Monopoly i Rizik. Na tom nivou smo stali i nismo se pomaknuli dalje. Čast malom postotku mladih entuzijasta koji do informacija dolaze uglavnom usmenom predajom i internetom. Što je naravno velika šteta – kaže Pintar.

Hrvoje i Ivan dodaju i povijesni kontekst.

- Board igre su iznimno popularne u Njemačkoj gdje su postale zanimljive nakon rata. Naime, u to vrijeme, nakon savezničkog bombardiranja i svih drugih problema s kojima su se nosili nakon poraza, ljudi nisu imali drugih mogućnosti za zabaviti se s djecom. Zato su sami smišljali društvene igre za obitelj te su generacije i generacije već od malih nogu razvijale ljubav prema takvih igrama – kazali su. Među rijetkim proizvođačima u Hrvatskoj je i Josip Brnić iz Dugog Sela koji se u posao upustio zbog otkaza u ranijoj tvrtki. Posao je pokrenuo iz sredstava za samozapošljavanje.

- Trenutno imamo u programu 25 igrica. Igre su tematski posložene: nacionalne teme poput Lijepom našom, Jadranskom obalom, Oluja 1995, Upoznaj Zagreb, Cromemi. Zatim su tu univerzalne teme kao što su Tajne piramida, Svjetska čuda, Jing - jang, Države svijeta,i slično te u konačnici narodne igrice poput Čovječe ne ljuti se, Jamb, Ženo ne ljuti se i slično. Osobno od toga pristojno živim godinama, a problemi su:velika ulaganja, rizik hoće li tržište prihvatiti igru – objašnjava Josip Brnić.  

Svoje igre prodaje u vlastitoj veleprodaji i trgovini u Dugom Selu. Za širi krug kupaca u Hrvatskoj poznatije odredište je specijalizirana trgovina u Zagrebu te novootvorena u Rijeci čiji je vlasnik tijekom godina skupljao iskustva u drugim, sličnim trgovinama.

- Naši kupci su ljudi u dobi od 25 do 50 godina, mahom visokoobrazovani. Češći su kupci muškarci, ali ima i žena koje dolaze. Riječ je o nišnom tržištu za pasionirane igrače kakvih u Hrvatskoj ima oko 5.000. Zahtjevno je jer moji prodavači i ja svakodnevno pratimo novitete na svjetskom i domaćem tržištu, proučavamo igre i njihova pravila tako da se rijetko dovedemo u situaciju da nas kupac nešto pita a mi ne znamo. Najprodavaniju igru prodamo u 200 – 300  primjeraka godišnje. Mislim da je pojedinim kupcima problem i cijena, jer sve društvene igre koštaju, ovisno o kompleksnosti, između 200 i 800 kuna. Moram reći da u zadnjih pet godina bilježimo rast prodaje – objašnjava vlasnik Roman Cvetko (45).

Dodaje kako su se promijenili ukusi i zahtjevi publike, pa su tako stare društvene igre trajale i po 45 minuta i imale su puno komponenata koje su se slagale po stolu, dok moderna publika zahtijeva kraće partije koje traju najviše 30 minuta uz manje komponenata.

U udruzi Igranje pojašnjavaju kako su moderne društvene igre složene i imaju već razvijene pravce.

- Postoje dva smjera razvoja društvenih igara: “Euro” tip igara i “Ameritrash” stil igara. “Euro” igre usmjerene su na inovativne i dobre mehanizme igre, gdje tematika igre pada u drugi plan. To su igre koje obično traju do maksimalno 2 sata po partiji, pravila su im prilično jednostavna i nekako su orijentirane za zaposlene ljude i obitelji koje nemaju puno vremena provoditi uz igranje. Ljubiteljima ovog stila igara interes je u dobrim mehanikama koje pružaju dovoljnu širinu strategije i taktiziranja, često uz privlačne mehanizme same igre koji još nisu viđeni. Sam izgled igre nije toliko bitan, pa se igra s drvenim kockicama, “meeplovima” i slično umjesto detaljno dizajniranim figuricama. “Ameritrash” igre s druge strane imaju tematiku u prvom planu, a pravila znaju biti glomazna i partije traju i po više sati. Kod igrača koji su ljubitelji ovog stila tematika je ta koja ih privlači, pa kada izađe neki novi naslov iz njima omiljene teme, to se onda igra i u tome se onda uživa danima. Posebna pažnja pridaje se izgledu figurica, ploča i ostalog pribora, a sve sa svrhom da se igrača što bolje uroni u taj tematski svijet. Danas su se ova dva stila čak i izmiješala, pa su se stvorili svojevrsni hibridi koji objedinjuju oba. No, nekako kroz vrijeme mi se čini da je ipak Euro stil igara taj koji najviše privlači. To potvrđuje i svjetska stranica za praćenje društvenih igara: Boardgamegeek.com koja prema glasovima igrača na prvim mjestima ima euro naslove igara.
Interesantno je spomenuti i jedan od posljednjih trendova u inovativnosti igara, tzv “Legacy”, odnosno nasljedivost parametara igre iz partije u partiju. Time se igra mijenja u ovisnosti o odigranim prethodnim partijama. Igre se tako znaju i nepovratno izmijeniti pa ih više ne možete iznova ni igrati. No, to daje posebnu draž i na neki način priča priču o onome što je družina kroz niz partija prošla s takvom igrom i ostaje im kao svojevrsna uspomena, trofej na odigranu igru i uspjehe koje su postigli – kazao je Pintar.

- Generalno publika najviše traži zabavu, jednostavnost i brzi tempo. Primjer takve uspješne igre je Ticket to ride koja se u svijetu prodala u više od 100.000 primjeraka, a kod nas se proda oko 150 komada na godinu. Sastoji se u stvaranju mreže željezničkih pruga, a zadatak igrača je ostvariti određene ciljeve koje protivnici ne znaju, ali ako naslute mogu osujetiti – kaže Cvetko.

Smatra kako unatoč sve popularnijim video igrama stolne društvene igre dobivaju na popularnosti. - Kad kupite društvenu igru možete je odigrati milijun puta s različitim ljudima i svaki će put osjećaj biti drugačiji. Pojedine igre igrači znaju igrati po 12 – 13 sati u komadu. Okupite društvo, pa se opustite i zabavite uz pivo i grickalice istovremeno pričajući i o drugim temama. Nakon toga odlazite ispunjeni i zadovoljni. Računalnu igru možete odigrati nekoliko puta, nema društvene interakcije i nakon toga vas jedino bole križa – smije se on.

Mišljenje dijeli i Žarko Pintar.

- Video igre i društvene igre su dva različita svijeta koja oba nude razne nivoe razonode. Na vječito pitanje što je od ta dva svijeta bolje pravog odgovora zapravo nema. Oba ova svijeta imaju svoju publiku i svoje kvalitete i nedostatke. No, moglo bi se reći da video igre nekako više pašu uz “solo” igranje. Dakle s video igrom ćete se bolje zabaviti ako nemate društvo, a multi-player po mom mišljenju nije dorastao pravoj igri u živo. Za igranje u živo s drugim igračima moderne društvene igre su na svom terenu. Video igru je jednostavnije nabaviti putem nekog digitalnog distributera tipa Steam, Origin i sličnih digitalnih trgovina, dok društvenu igru morate nabaviti putem fizičke trgovine ili web-shopa koji će vam istu dostaviti na adresu. Nadalje, video igru ćete puno rjeđe htjeti odigrati ponovo nakon što je prođete, dok se društvena igra baš suprotno vrlo često igra iznova s istim ili različitim društvom. Stoga, društvene igre su puno češće “reigrive” nego video igre – kaže Pintar.

Cvetko dodaje kako je toj, ali i brojnim drugim udrugama darovao mnoge igre kako bi popularizirao kulturu igranja te omogućio članovima da iskušaju nove igre. Njegova trgovina otvorena je i igračima za koje imaju poseban prostor, a rado surađuju s mladim autorima upućujući ih na izdavače i druge koji bi im mogli pomoći. Igrači i hobisti imaju na raspolaganju niz udruga s kojima Cvetko također usko surađuje. - Naša udruga osnovana je upravo s razlogom širenja kulture igranja modernih društvenih igara kao kvalitetnim provodom slobodnog vremena. Uočili smo da se jako puno mladih sve teže socijalizira, a internet i njegove društvene mreže više ljude otuđuju nego spajaju. Video igre nude određene vidove multi-playera gdje više igrača igra zajedno, no to se ne može usporediti s kvalitetom socijalizacije koju pruža igranje za istim stolom, gdje suigrače gledate u oči i razgovarate s njima u direktnom kontaktu – objašnjava Pintar. Udruga broji oko 100 članova, a redovito se sastaju na igri gdje su im uz simboličnu naknadu na raspolaganju stotine novih naslova.  

- Ne bojim se da će digitalizacija uništiti društvene igre u formatu u kojem su sada. Možda će se u budućnosti pojaviti nekakvi LCD stolovi koji će projicirati izgled ploča za igranje, a po kojim će se opet micati fizičke figurice ili će se sav fizički materijal prebaciti na e-ink tehnologiju s kakvom su sada suočene fizičke knjige, ali će proces igranja u pravom društvu i dalje ostati isti, jer je to prirodna potreba čovjeka. Digitalizacija neminovno otuđuje i ljudi će sve više žudjeti za pravom, živom interakcijom. Uostalom, proizvodnja društvenih igara iz godine u godinu sve više raste – zaključio je Pintar.