Mogu ljudi pisati, istraživati i objavljivati svašta. Nešto od toga i može biti istina. Ali ja osobno sam uvijek sebi birao glazbu po kvaliteti, po lijepim i dubokim tekstovima, po melodici, po glasu izvođača. Sve ostalo bih stavljao sa strane. Prljavo Kazalište je za mene naš najveći i najbolji bend svih vremena !!! Krajem 80-ih i 90-ih, u onim burnim vremenima, odvažili su se pjevati stihove koje mnogi se nisu usudili. Napisali su mnoge bezvremenske hitove. Pjesme koje sam slušao i kad sam bio sretan i kad sam bio tužan. Pripadnik sam nešto mlađe generacije, no ipak svjestan sam svega što je rat donio. I odnio. Umjetnost (bila slikovna, glazbena, filmska) ona mora biti svima dostupna. I ona propovijeda istinu. Ona mora nadživjeti sve loše u svijetu. Mišo i Oliver i još neki nisu nikad htjeli pjevati u Srbiji, Tereza i Prljavci i još neki jesu. To je njihova odluka. Oni su bili slušani i prije, svugdje, po cijeloj Jugi. I ne samo to, već su i surađivali s ljudima iz cijele Juge. Bilo sviračima, pjevačima, menadžerima. Neke suradnje su možda opstale i danas. Ali da ne bude samo oni, pa eno i sportaši...Hrvatski i srpski sportaši se uvažavaju, poštuju, podržavaju. Pa na kraju krajeva i sami vi koji pišete. Sigurno ste imali i još uvijek imate nekog prijatelja, poznanika, suradnika iz Srbije. Zar ste sada manje vrijedni? Povijest nas treba podsjećati i nju ne treba zaboraviti, ali život ide dalje, u nekim stvarima brže nego u drugima. Ja sam Hrvat, i dalje ću slušati Prljavce.