Taj kraj oko Obrovca već je prije rata bio toliko zatrovan mržnjom prema svakom Hrvatu da to nije za vjerovat.Ja sam kao 17 godišnjak sa ocem došao loviti pastrve 1986. godine na rijeku Krupu uz stari srpski manastir.Sreli smo jednog domaćeg seljaka i pitali ga koliko ima hodati do spoja rijeke Krupe sa rijekom Zrmanjom.On nam je rekao da smo tamo za 45 minuta lagane šetnje. No već nakon 20 minuta kada smo ušli u vrlo uski kanjon Krupe, sa vrlo visokim i okomitim liticama - desio se šok, dotrčao je mlađi čovijek i počeo je na nas smijući se bacati velike gromade kamenja. Mi smo izbezumljeni trčali po stazi uz vodu, a on nas je sumanuto gađao velikim stjenama koje bi strmoglavio da obruše i drugo kamenje pri padu prema koritu rijeke.Morali smo preplivati rijeku jer bi inače sigurno bili ubijeni, a pri tome sam ja od stresa popio svu vodu iz čuture te sam onda pio vodu iz rijeke Krupe, otrovo sam se tako jasko da sam jedva preživio na intezivnom odjelu bolnice u Zadru, a kao posljedica tog šoka sam nakon par dana dobio šećernu bolest ovisnu o inzulinu.Tamo je narod toliko i dan danas, zadojen mržnjom - da je to nevjerojatno, znam jer sam prije 2 godine posjetio Krupu i strašno se razočarao kako se ponašalo starije domaće stanovništvo, dok su se ljudi mlađi od 40 godina, koji su rođeni u Srbiji, bili sasvim prijazni i htjeli su mi pomoći oko puta.