Dirali su mu ravnicu: Glumačku legendu rat je sasvim dotukao

Iako većina glumaca cijelog života igra slične uloge, to nikako ne stoji za Fabijana Šovagovića. Slovi za jednog od najboljih glumaca na našim prostorima, a u svojoj karijeri utjelovio je Matiju Gupca, lorda Machbeta, žandara Milu Vrbicu, Kikaša i mnoge druge. Glumio je gotovo sve - bio je partizan pa je postajao slavonski seljak.

Rođen je 4. siječnja 1932. u slavonskom selu Ladimirevci, nedaleko Valpova u zemljoradničkoj obitelji. Roditelji Josip i Tonka  umrli su jako rano, a brigu o četvero djece preuzela je stričeva obitelj. U Osijeku je završio srednju školu i postao građevinski tehničar, iako je već tada shvaćao da to nije njegov životni poziv.

Još za vrijeme školovanja glumio je i režirao predstave u rodnom selu te u KUD-u Milica Križan u Osijeku. U struci je proveo samo nekoliko mjeseci, a već je 1953. upisao glumu na zagrebačkoj Akademiji. Diplomirao je nakon četiri godine te zaigrao na daskama Zagrebačkog dramskog kazališta, a okušao se i na filmskom platnu.

Njegova prva uloga bila je u 'Svoga tela gospodar', a kasnije je zaigrao u 'H8' Nikole Tanhofera, u mini seriji 'Dnevnik Očenašeka', u 'Bitki na Neretvi', 'Kuda idu divlje svinje' i mnogim drugim ostvarenjima.

Šovagović nije zanemarivao niti kazališnu karijeru. Postao je član Drame zagrebačkog HNK gdje je ostvario značajne uloge. Prema sjećanjima iz djetinjstva napisao je dramu 'Sokol ga nije volio' koja je kasnije postala i cijenjeni film.

Odigrao je uloge koje hrvatska publika i danas pamti, a tijekom života utjelovio je više od 130 likova. Glumio je Jožu Svetog u 'Brezi', Milu Vrbicu u 'Kuda idu divlje svinje' i legendarnog vođu seljačke bune.

'Znao je da imamo talent i da za njega nismo sami zaslužni'

Iako je bio posvećen svojoj velikoj ljubavi glumi, Šovagović se 1963. oženio s Majom Blaškov. Dobili su dvoje djece, Anju (53) i Filipa (50) koji su odlučili krenuti očevim stopama.

Anja Šovagović Despot otkrila je kako otac isprva nije bio sasvim zadovoljan njenim izborom, ali kasnije je pokazivao ponos koji za njega nije bio specifičan.

- Smatrao je da je glumački posao nesiguran i težak za ženu i nije mu osobito bilo drago što želim postati glumica - rekla je.

Njezinog brata Filipa više je podupirao jer je mislio da će, ako odustane od glume, odustati od bilo kakvog obrazovanja. Smatrao je da oboje imaju talent, ali da za njega nisu sami zaslužni.

Tata joj još uvijek nedostaje

O svom ocu Anja ni nakon mnogo godina ne prestaje pisati, a ovako je prije nekoliko godina opisala njihov posljednji Badnjak:

Šovo je šetao sobama kroz stan, zaustavljao se pored okićenog bora i prigovarao kakav je to bor, kakvi su to avangardni Majini (ženini) ukrasi, kad ćemo jesti, on je gladan, zašto ne radi daljinski, gdje je njegov šlafrok, zašto još nema nikoga?

Tu upadam ja, opisuje Anja njihov posljednji Badnjak, na vrata noseći gomilu darova, ukrasnog papira, šarenih vrpca, selotejp, škare, prskalice...

Stavljam sve darove na stol, a po parketu rasprostirem te metre ukrasnog papira. Šovo mi stane na papir i pita što to radim. Ja mu kažem da valjda vidi. Šovo zašuti. I gleda.

– Ja tu ne mogu hodat.

– Pa, nemoj sad hodat, šta imaš hodat?

– Moram hodat!

I krene preko moga ukrasnog papira živčanim korakom do kuhinje. Ja šutim, čekam da ode, poravnam, i nastavim pakirati. Evo ga natrag u minuti, stane na rub i opet gleda.

– Koliko te djece ima, šta im toliko kupuješ?

– Božić je, tato, kužiš?
Znam ja šta je, meni ćeš sad objašnjavat! Šta me mučiš s tim kupovanjem, s tim pakiranjem, kome ćeš sve to dati, kome taj Božić dolazi?!

– Djeci dolazi, meni dolazi, svima dolazi, šta urlaš na Božić?

– Urlam jer se ne mogu kretat normalno!

O ljudi moji, a ti bi se baš sad kret’o? Pa, evo ti, šetaj, kretaj, hodaj kol’ko o’š!

I pokupim sve te stvari s poda, odem ljuta u drugu sobu, ljuta na sebe jer sam povisila glas prvi puta u životu na bolesnog oca, ljuta do suza jer sam vikala na Badnju večer. Tad začujem iza leđa šapat.

“A ja im ništa nisam kupio. I ne znam što bih im kupio. Ja ću njima pjevat”.

I legne u postelju.

Kad je došla moja Ana. Uvukla se djedu pod poplun, pomilovala ga po ćelavoj glavi, obgrlila svojim malim ručicama njegovu sijedu bradu i pozorno slušala pjesmu o malom djetešcu koje će spasiti svijet. Htjela sam se uvući k njima u krevet, a samo sam bez glasa stajala sa strane i gledala u najljepši dar na svijetu, ljubav.

Nije mogao podnijeti da mu diraju 'ravnicu'

U proljeće 1990. u vikendici na bračkom Supetru doživio je prvi moždani udar. Iako je posljednje desetljeće života vrlo često imao zdravstvenih problema, Šovagović je odigrao još nekoliko velikih uloga. Iz svog doma u Mesničkoj 14 često je odlazio u Vinogradsku te u Bolnicu Sestara Milosrdnica.

Odmarao se u Krapinskim toplicama te u svojoj kući u Donjem Podotočju kod Novog Čiča. Upravo tamo doživio je sljedeći udar kada je slušao vijesti o napadu na Dubrovnik. Još jedan desio se nakon povratka s prve linije gdje je gardistima recitirao Prospera iz Shakespeareove 'Oluje'.

Agresija Srba na njegovu voljenu Hrvatsku ostavila je trag na njemu. Zdravstveno stanje mu se pogoršavalo, a za vrijeme rata sa Zlatnim Dukatima snimio je 'Ne dirajte mi ravnicu'.

Kada se opraštao od matične Gavelle Fabijan je opet završio u bolnici. U privatnom sanatoriju 'Gornji grad' bio je smješten od proljeća 2000. pa sve do smrti.

Preminuo je u zoru 1. siječnja 2001. godine te iza sebe ostavio suprugu, dvoje djece i unuke Klaru, Anu i Josipa. Pokopan je na svoj nedoživljeni 69. rođendan, a na zagrebačkom Mirogoju od njega su se oprostili i tamburaši uz stihove 'Večeras me dobri ljudi..'.

U rodnom selu podignut mu je spomenik, a od 2007. godine se tijekom travnja tamo održava memorijal koji je posvećen njemu.

Iako je osvojio mnogo nagrada, čini se kako nijedna nije dovoljna za trag koji je ostavio na hrvatskoj glumačkoj sceni. Zbog toga jedna od najprestižnijih nosi njegovo ime, a dodjeljuje se nakon njegove smrti u okviru Festivala igranog filma u Puli.