Dan Republike: Nije problem što se više ne slavi, već što nikome nije do slavlja ovakve Republike

Danas je Dan Republike i stari je popio malo/Na televiziji Lepa Brena i stari se sjeća ratnih vremena.

Da bi danas bilo bolje oni su poturali svoja pleća/Gazili hladne rijeke, jeli koru s drveća.

Žao mu je što neki misle da je život negdje drugdje/I ne sanja se više stari san/Čekaju pasoš da odu van.

Danas je Dan Republike i stari se sjeća ratnih dana/Žao mu je što se ni klinci više ne igraju partizana.

Danas nije Dan republike, kako sugerira poznati hit Zabranjenog pušenja iz 1980-ih aludirajući na najvažniji državni praznik u socijalističkoj Jugoslaviji, koji se svake godine slavio 29. studenoga. Pa ipak, iako Jugoslavije nema već gotovo 35 godina i iako smo u međuvremenu dobili demokratsku i neovisnu hrvatsku državu, ovih nekoliko stihova upućuju na brojne sličnosti s atmosferom u društvu s kojom su se svojevremeno rugali sarajevski “novi primitivci”. Prije svega, Lepa Brena ne samo što je i dalje na televiziji, nego i dalje puni koncertne dvorane kako u Hrvatskoj, tako i u svim državama nastalima nakon raspada Jugoslavije. Štoviše, turbofolk, u čijem je nastajanju i popularizaciji upravo Brena igrala možda i najvažniju ulogu, danas predstavlja dominantan glazbeni pravac na postjugoslavenskom prostoru. Ne manje zanimljivo, upravo turbofolk već godinama igra ulogu najčvršćeg vezivnog tkiva među mladim južnim Slavenima. Unatoč ili usprkos nacionalnim i vjerskim razlikama koje im starije generacije desetljećima pokušavaju nametnuti kao nepremostive.

Kao i u pjesmi, tj. u društvu 1980-ih, ratni veterani i danas igraju važnu ulogu. Istina, nisu to više bivši jugoslavenski partizani, nego hrvatski branitelji, ali njihova uloga i percepcija u društvu je vrlo slična. Činjenicu da su branili i oslobađali svoju domovinu u teškim ratnim vremenima mnogi su smatrali, tj. smatraju dovoljnom za društveni utjecaj i u mirnodopskim uvjetima. Bez obzira na stupanj obrazovanja, stručne kvalitete i upravljačke kapacitete. I bez obzira na to je li riječ o temama vezanima uz kulturu, obrazovanje, politiku ili ekonomiju. Kad se svemu navedenom pridodaju primjeri zloupotrebe patriotske dužnosti radi zadovoljavanja vlastitih interesa, ne čudi imidž koji pripadnici te populacije, i posebno pojedine veteranske organizacije, imaju danas u javnosti.

Kao i u pjesmi, i danas neki uzimaju putovnicu u ruke kako bi svoj život nastavili negdje drugdje. Kad kažem “neki”, koristim, naravno, eufemizam, jer je samo u posljednjih deset godina Hrvatsku napustilo oko 350 tisuća građana, a to predstavlja gotovo 10 posto ukupnog stanovništva. I dok je potraga za boljim materijalnim uvjetima života razumljiva i teško zaustavljiva, ono što zabrinjava je odlazak zbog problema kao što su korupcija, primitivizam, ideološke podjele i stranačka podobnost kao ključni kriterij pri zapošljavanju i napredovanju.

Naposljetku, ni danas se klinci više ne igraju partizana. Ali za razliku od 1980-ih, kad su se i rata i partizana već svi dobrano zasitili, pripadnici najbrojnijeg i najefikasnijeg antifašističkog pokreta otpora u Europi danas su nepoželjni iz drugog, rekao bih nevjerojatnog, pa i sramotnog razloga. A razlog je taj što su u demokratskoj Hrvatskoj poželjni nacionalni heroji postali ratni gubitnici, provoditelji rasnih zakona, počinitelji genocida i suradnici ili, točnije, sluge nacista i fašista. Da, uzor mladim Hrvatima su u međuvremenu postale ustaše. Njima se u čast pjevaju pjesme, njihovim se likovima oslikavaju fasade, njihovi se pozdravi izvikuju na javnim okupljanjima.

Hrvati više ne obilježavaju Dan Republike. Posebno ne one jugoslavenske. I to je u redu. Probali smo i nije išlo. Uostalom, od forme bi uvijek trebao biti važniji sadržaj. Ali u tome i jest problem. Koliko smo ustvari zadovoljni sadržajem ove naše, Republike Hrvatske? Je li ona sad, kad smo napokon sami sebi gospodari, doista “res publica”, tj. javna stvar ili opće dobro? Jesmo li zadovoljni našim političkim predstavnicima, državnim institucijama, kvalitetom i kvantitetom vrtića, škola i bolnica? Osjećamo li se sigurno pred zakonom i ravnopravno u ostvarivanju svojih građanskih prava?

I zato, problem nije taj to što više ne slavimo Dan Republike. Problem je u tome što nikome nije do slavlja ovakve Republike.