Da nam živi rad ili zašto mi uopće nije bio bed dat' otkaz

U što pogledati kad pred tebe stave sisu i automobil

Ne znam koliko pratite baš sve što se događa u smislu vijesti i svega ostalog, ali siguran sam da ste koliko toliko u toku s onim što se zbiva. Dio vijesti jednostavno nam prođe ispod radara jer gotovo je pa nemoguće biti u toku baš sa svim.

Možda vam je tako i promakla vijest o tome kako je jedan poslodavac svom zaposelniku kao poklon za odlazak u mirovinu darovao auto.

Ne neki polovni ili stari službeni.

Čovjek je nakon svog odrađenog dugogodišnjeg radnog staža dobio novi automobil za poklon.

Pa zar to nije divno?

Žao mi je samo što ta vijest nije odjeknula kao ispala sisa neke od hrvatskih wannabe pjevačica ili kad neka od manekenki/poduzetnica/influencerica pokaže previše pa na zrnatoj fotografiji koju podijele gotovo svi mediji možemo vidjeti kako dotična nosi bijeli donji veš.

Isuse bože dragi, svi anđeli i sveci – pa daj ti reci. Zamisli samo.

Žena nosi donji veš. Nezgodno je izlazila iz auta ili sjela na nekom događanju pa je hrvatska javnost mogla vidjeti dva kvadratna milimetra njezinih gaćica. Škandal.

I svi se pritom čude jer eto žena nosi gaće.

Pa bilo bi čudno da ih ne nosi – to bi baš bilo čudno jer nije higijenski, a nešto što bi nas baš jako trebalo iznenaditi bila bi činjenica da umjesto gaćica nosi listove zelene salate ili crvenog kupusa. Ili rakuna, kopiju plaćanja razlike za struju. Ne znam.

To bi bilo čudno i to bi bila vijest – ovako ne znam čemu čuđenje i medijski prostor jednom donjem vešu.

I moja gospoja nosi donji veš. U raznim bojama. Kao i sve ostale žene. I muškarci.

Odbjeglim bradavicama, nestašnim dojkama i donjem vešu daje se više pažnje nego nekim drugim stvarima i to je ok jer mediji serviraju one informacije koje publika želi čitati, gledati, klikati.

Svatko će kliknuti na Bačićkine sise, a malo tko na poljoprivrednu prognozu. I to je također sasvim ok.

Želim reći kako su neke stvari istaknutije od drugih, pritom ne mislim na Lidijine dojke nego na to kako nam neke vijesti jednostavno promaknu.

Tako je nekima od vas možda i promakla ova vijest o tome kako je jedan radnik za odlazak u mirovinu nakon odrađene 23 godine kod poslodavca na poklon dobio automobil.

Ma nema tih sisa i tih gaća koje mogu nadmašiti ovakvu jednu vijest. Iz Hrvatske. Trogira točnije.

Kad sam pročitao tu vijest baš sam bio sretan jer na ovako lijepe vijesti se rijetko kad naleti. Nekako je sve vezano uz radnička prava u Hrvatskoj obojano negativnim predznakom, a siguran sam da ovakvih poslodavaca i njihovih poteza ima još i ovako nešto je nažalost još uvijek iznimka, a ne pravilo, ali…

U stanju smo pokvariti i lijepe stvari

Iz ovakvih priča možemo učiti, mogu biti inspiracija. U konačnici možemo se veseliti tuđoj sreći. Zašto ne?

Ili i to možemo usrati jer mi Hrvati kao da smo pretplaćeni na to da volimo ružne vijesti, bed, crnjak, tugu… Ne želim banalizirati, ali sudeći po komentarima koje mogu pročitati ispod pojedinih članaka na netu – hranimo se bedom.

Pa smo i ovu lijepu vijesti uspjeli pokvariti jer naravno da se našlo nekoliko jako „pametnih“ koji su si uzeli za pravo dati svoje mišljenje na cijelu ovu priču. Uvijek sam za pluralizam mišljenja i poštujem tuđe mišljenje no to ne znači da se s njim moram i složiti.

Jedan od komentara je bio kako je poslodavac na ovom radniku štedio i davao mu malu plaću pa se sada želi opravdati i iskupiti tako što mu je kupio auto.

Drugi je pak komentirao kako nije on ništa poklonio nego je radnik sve to krvavo zaradio svojim radom.

I ajde onda probaj ostati miran na ovakve bisere.

Ne možeš. Želiš iskočiti iz gaća od muke. Sisa ti iskoči od nagomilanog stresa.

Zaista ne znam gdje žive, čime se hrane i na koji način funkcioniraju ovakvi znalci.

I jesu li njihovi roditelji ponosni na njihova dostignuća.

Mogu razumjeti ogorčenost, gnjev, tjeskobu, ali ajmo razmišljati objektivno.

Prije svega što je loše u tome što je poslodavac svom radniku poklonio auto za odlazak u mirovinu. Ne vidim apsolutno ništa sporno niti negativno u tome. Naprotiv.

Teza o tome kako je poslodavac radniku isplaćivao malu plaću kao i vjerojatno drugim radnicima istog poduzeća ne drži vodu. Plaća je takva kakva jest, a radnik je taj koji na plaću pristaje ili ne pristaje. Kakva god ona bila, velika-mala, prosječna, ispodprosječna, iznadprosječna. Plaća je definirana dogovorom, ugovorom i zaista je izbor svakog radnika želi li raditi za tu plaću ili ne.

I vrapci na grani znaju kako radnik i poslodavac nikad neće biti na istoj valnoj duljini po pitanju plaće jer uvijek će radnik misliti kako dobiva premalo, a poslodavac kako su plaće previsoke. Tako stvari stoje i tu se ne može mnogo učiniti. Jednostavno je tako.

Ista stvar k'o i kad prodaješ auto preko oglasnika. Staviš auto u oglasnik, navedeš koju cijenu za njega tražiš, odgovaraš na gomilu poziva i strahovito te živciraju oni koji žele tu cijenu još spustiti, a ti si siguran kako auto ustvari skoro pa poklanjaš.

Kad kupuješ auto polovni auto, onda si jako ljut na vlasnika jer ne želi spustiti cijenu niti za euro, a kamoli za nekoliko stotina eura na koje si računao. Teško je pronaći neki opciju koja bi zadovoljila obje strane jer sve je relativno.

I vrijeme.

Minuta nije ista onome koji je u WC-u i onome koji je ispred WC-a, a sila mu je.

Svatko bira za sebe - ponekad odabereš dobro, a ponekad ne

Radnik koji je kod #poklonimtiautokadidešupenziju poslodavca radio sve te silne godine vjerojatno je bio zadovoljan plaćom koju je imao.

Da nije, vjerojatno bi otišao negdje drugdje, u neku drugu firmu gdje bi bio zadovoljan. Nešto ga je moralo držati dvadeset i tri godine u istoj firmi.

Neki žive da bi radili, a neki rade da bi živjeli.

Većina nas spada u ovu drugu kategoriju i radimo jer moramo i sreća je pronaći posao u kojem se pronađeš, a još veća sreća ako naletiš na poslodavca odnosno firmu gdje si zadovoljan.

Današnjica nam ne dozvoljava ne raditi jer treba platiti režije, kredite, staviti djeci neku hranu na stol, a jedu mnogo i vrlo redovito.

Da ne govorimo o svemu drugom što ide u kompletu sa životnim troškovima.

Ako ti ne odgovara plaća u firmi u kojoj trenutno radiš i misliš da negdje drugdje možeš dobiti više novaca – samo daj. Izbor je na tebi.

Moram priznati da mi nikad nisu bili jasni oni radnici koji su ostali raditi kod poslodavca, a ovaj im nije isplaćivao plaću. Mjesec, dva, tri…godinu…godinu i pol…

To mi je i danas apsolutna enigma jer mi je neobjašnjivo i neshvatljivo kako možeš raditi kod nekoga toliko dugo bez da primiš plaću.

Mogu još razumjeti mjesec ili dva, ajde i tri baš u nekim ekstremnim situacijama i ako ima nade da će se nešto promijeniti u roku od par dana, ali ove koji rade mjesecima bez plaće ne mogu shvatiti. I nikad neću.

Pa kak?

Ne mogu niti zamisliti što bi se dogodilo da plaća jednostavno prestane dolaziti. Nakon dva mjeseca vjerujem da bi bio u velikim problemima.

Kak' onda radiš kod nekog godinu dana bez plaće? Od čeg živiš? Kako?

Kak'?

Nismo jednom bili svjedoci ovakvih priča u Hrvatskoj. I jedna ovakva priča kada su prava radnika ozbiljno narušena je previše, a bilo ih je.

I sam sam bio u situaciji kad mi poslodavac nije isplaćivao plaću redovito, a još sam bio i podstanar. Ako ću biti iskren, i dalje sam podstanar jer vlasnik kuće u kojoj živimo je banka i kuća će biti naša tek kad se otplati zadnja rata što će biti za o ho ho godina. Ne čitam više horoskop, pratim vrijednosti euribora, efektivne kamatne stope i srednjeg tečaja.

Jednostavno frajer nije isplaćivao plaću uz brojna objašnjenja kako je teška situacija, nema se, a u kompletu je išlo i tisuću glupavih razloga zašto plaća kasni. K'o u Linea casi – kupiš set posuđa, dobiješ bicikl usput (starije generacije sjetit će se Angela).

Tako uz priče o restrukturiranju, reorganizaciji, tužnoj priči njegove kćeri, bolesnom psu, Ireni iz knjigovodstva koja je dobila otkaz prošli tjedan - na kraju ti dođe da daš čovjeku dvadeset kuna. I danas kad se sjetim - malo se iznerviram.

Uopće mi nije bio bed dat' otkaz

Prozirni razlozi mog direktora nisu baš palili kod gospođe od koje sam iznajmio stan.

I razumio sam ju, ali ona nije mene.

I onda sam diši jednostavno na kraju jednog mjeseca rekao kako ja u ponedjeljak neću doći na posao jer nemam love za pokaz. Fakat nisam imao, a radnički pokaz od Samobora do Zagreba nije bio jeftin.

Pa se čudio da kak' to.

Tak' – gospodine direktore. Niste mi dali plaću, moram kupiti pokaz za novi mjesec, a nemam niti kune. Nemam kako doći na posao.

Ne kužim koji dio nije jasan?

Sve jasno da jasnije ne može biti.

Pa me onda vozio svaki dan na posao. I s posla.

I to je trajalo do točno onog trenutka kad je zakasnila i druga plaća. Jednostavno nisam popizdio i dao otkaz. Čemu produljivati agoniju.

Kad se jedna vrata zatvore, druga se otvore – u to sam se uvjerio već mnogo puta pa je i po pitanju posla bilo tako. U petak sam završio na starom poslu, u ponedjeljak počeo na novom. I još sam ovdje – već sedamnaest godina. Poklopilo se.

I na honorarnim poslovima je bilo „situacija“ – kad su odlučili skresati honorare za 50%. Ne pet ili deset već pedeset - jednostavno sam rekao – hvala, ne bih više. I nisam.

Ponekad treba riskirati, odvažiti se na nešto novo, drugačije. Koliko god da bilo teško donijeti jednu takvu tešku odluku jer egzistencija i promjena posla nije dvojba hoću li kupiti bijeli ili integralni kruh. Stvar je mnogo kompleksnija, ali ponekad treba zatvoriti vrata da bi se otvorila druga. Ugasiti svjetlo i napraviti mrak ne bi li negdje u daljini ugledao svjetlo.

Vratimo se na kratko na ovog dobrog poslodavca i komentar kako je taj auto zaradio radnik svojim krvavim radom.

Rad bio krvav ili ne je rad. I svaki posao koji se pošteno radi – je posao i kao takvog ga treba cijeniti.

Radnik nije krvavo radio i nije zaradio svoj auto koji mu je poslodavac poklonio. Ne, radnik je radio za svoju plaću.

Ovaj koji je samo blebn'o i ostao živ nije se pitao tko je radniku omogućio posao, alate i strojeve s kojima je radio, a ako je u pitanju bila neka proizvodnja tu je još i sav rizik plasmana proizvoda, naplate, troškova hladnog pogona i sveg ostalog što pritišće poduzetnike u Hrvatskoj. To pitanje ne postavlja nitko jer da nije bilo poslodavca, vlasnika koji stoji iza svega – niti taj radnik niti svi ostali radnici koji su radili u toj firmi ne bi imali redovnu plaću, a ni auto kao poklon za odlazak u mirovinu nakon 23 godine rana. Neosporno je da je radnik svojim dugogodišnjim radom napravio mnogo za firmu, ali to je njegov izbor. I poslodavac je na koncu to znao nagraditi.

Pa o čemu mi pričamo.

S osmijehom na posao – molim lijepo

U konačnici, svi oni koji su tako jako pametni u komentarima imaju mogućnost osnovati svoju firmu, raditi nešto, zaposliti radnike i dati im najbolje moguće uvjete rada.

Jako dobre plaće, tople obroke, naknade za prijevoz, poklone za djecu, godišnje odmore duže od zakonski propisanih, regrese, božićnice…

Imaju to pravo. Nitko im to ne brani, ali ne, lakše je ovako širiti negativne komentare s druge strane ekrana sakriven iza nicka.

Baš me ljute ti jako pametni, prepuni ideja i znanja, a nisu sposobni ispuniti obrazac porezne prijave. Srećom, i to je sada digitalizirano. Sustav e-građani za njih je prevelik zalogaj. Nešto jako egzotično i nestvarno. Na granici sa znanstvenom fantastikom.

Dajte se ljudi uozbiljite i nemojte komentirati stvari o kojima ne znate mnogo ili gotovo ništa.

Poslodavaca ima ovakvih i onakvih.

Siguran sam kako ima poslodavaca kretena kojima je vlastita guzica ispred radničke plaće. Koji bez ikakvih problema i srama kupe novi audi, a radnicima ne isplate plaće.

Ima ih i uvijek će ih biti. Dokle god postoji potreba za radnicima i dokle god ima radnika kojima treba plaća, a treba nam svima.

Ima i gomila onih koji maltretiraju radnike. Verbalno. I sam sam imao takvog direktora koji je baš maltretirao i siguran sam kako bi to danas bilo utuživo zbog mobinga. Razgovarao se kao i Ponoš iz Fonda za zaštitu okoliša uz dodatak da je ovaj moj i mahao radnom knjižicom.

Srećom, ni radnih knjižica više nema. I to je digitalno. Pojedini vlasnici firmi mogu sada radnicima mahati monitorom. He he. Ako baš moraju, ali nemojte. Nemojte bit' sirovine.

Uz ove koji su biseri, ima i onih koji su totalno ok. Znaju što rade, imaju viziju, ponudili su korektne uvjete svojim zaposlenicima i svi sretni.

Kao i ovaj radnik koji je otišao u mirovinu i za poklon dobio auto.

U ovoj sveopćoj negativi kojom smo okruženi, ovakve vijesti su zaista pravo osvježenje pa stoga sve pohvale za ovog poslodavca, vlasnika, direktora. Kako god.

Samo dok nije gazda. To „gazda“ mi je tak' jadno. Imaš šefa, direktora, vlasnika firme, poslovođu…- ili koga već. Gazda možeš biti konju ili magarcu. Možeš i biti gazda u kući, na svojoj farmi. Ili ako si Todorić.

Nadam se da će ovakvih vijesti biti sve više. Pojavljuju se sporadično, ima ih i nadam se da će uspjeti barem na kratko doći u prvi plan jer lijepo je čitati o takvim stvarima.

Trebaju nam ovakve lijepe priče barem kao znak i jasan pokazatelj kako društvo još uvijek nije kompletno otišlo k vragu i kako ima nade za nas.

Radnike, trudbenike.

Danas, s osmijehom na posao - molim lijepo.