No, vratimo se na izjave: primjerice, u ranim danima svoje karijere, kad se borio za mjesto premijera, dakle prije 2011. godine, Milanović je vrlo oštro zauzimao stav o tome da tri zajamčena mjesta za dijasporu u Saboru treba ukinuti. Tada mu je cilj bio oslabiti HDZ u Saboru, koji redovito dobiva te glasove, kako bi imao stabilniju većinu. Danas, Milanović planira odlazak u dijasporu po svoje glasove - doduše, u »novu dijasporu«, u Irsku, gdje doista žive ljudi koji bi hipotetski mogli biti njegovi birači. Jer HDZ-ovi sigurno nisu, budući da su napustili Hrvatsku. No, na kraju je i od toga odustao - reakcije na ideju da se kampanja vodi van granica Hrvatske nisu bile dobre, i ta je ideja u njegovu stožeru trenutno stavljena na čekanje. Milanović si je nedavno pucao u nogu i izjavama oko nogometa i Hajduka: tijekom karijere uvijek je navijao za Hajduk kao čovjek porijeklom iz Sinja, da bi ga sada odjednom jako zasmetala prevelika crvena zvijezda s Hajdukova grba. Osim što je time izgubio mnogo potencijalnih glasova u Dalmaciji, u samoj biti stvari pokazalo se da Milanović čak nije vjeran ni vlastitim navijačkim stavovima. A svi znamo da su to stavovi koji se tijekom života najčešće ne mijenjaju. Osim što si je na grbaču navukao lokalne antifašiste koji su ga zbog toga osudili, Milanović se jednostavno nije uspio predstaviti kao dosljedan čovjek.