Odmah nakon tog pitanja u strahu je spustio glavu i nešto, kao, pogledom tražio po podu. Nastao je tajac. Ja sam razmišljala kako bi bilo sjajno da, kao u crtićima, mogu ispaliti one munje iz očiju i slistiti ga na licu mjesta, a on je, prilično sam sigurna u svojoj glavi panično ponavljao - zašto sam je to uopće pitao. No, ostali smo šutjeti. Oboje. Nekih 20-ak sekundi dugih kao da smo u plenku i onda sam ja nonšalantno dodala: Pa mislim da je i njima dobro. Razgovor je završen. Svi su preživjeli. Nekome tko me ne poznaje možda i ne zvuči osobito dramatično, no oni koji znaju da zbog ozljede ne trčim već mjesec predugih dana i da je to trčanje prilično kanaliziralo sve moje mentalne uspone i padove itekako je jasno.

Nebrojeno puta sam čula pitanje da što mi se s trčanjem promijenilo. Na to ja uzdahnem kao stogodišnja baba kao da u odgovoru leži sav smisao svijeta. Ah, što mi se promijenilo. Pa zapravo sve. Trčanje je moj ispušni ventil, moja terapija, moja meditacija... Kad trčim kao da sve granice nestaju. Postojimo samo ja, tu i tamo glazba u ušima ili nepregledna tišina. Postoji zadatak da pretrčim toliko i toliko kilometara, postoji moja borba sa samom sobom da ne odustanem da prvom kilometru koji mi je zapravo najteži, postoji kaotični tetris u glavi koji se tijekom tih sat vremena složi u savršeni niz. Ma koliko moj dan bio težak, koliko god bila na nekoga ili nešto ljuta to je doba kada taj odnos ili situaciju raščlanjujem i obično mi se nakon 500 metara znojenja s problemom u glavi čini kao da je glavni problem u tom znojenju i žulja me tenisica i možda nisam trebala odjenuti baš tu majicu i vidi onu kako je zgodna dok trči, a ja izgledam kao akrap. Što je više kilometara iza mene to je i veća šansa da ću odmahivati rukom na sve što se nakon toga dogodi.

Evo jedan primjer. Prije nekoliko mjeseci otišla sam otrčati 30 kilometara. Da, dobro ste pročitali. Ipak je iza mene maraton i desetak polumaratona i tu i tamo se mora odraditi i tih 30 kilometara. Uglavnom, trčala sam po nasipu od hipodroma, gdje sam parkirala auto, do Jankomira i natrag. Tri sata trčanja. I kada sam došla do svog limenog ljubimca shvatila sam da mi je negdje putem ispao ključ od auta. U neka druga vremena to bi značilo apsolutni slom živaca. Hej, pretrčala sam 30 kilometara i sad ne znam gdje mi je ključ od auta, na 13. ili na 23. kilometru. Shvaćate - slom nad slomovima. Žedna sam, gladna sam, bilo mi je vruće. Objektivno i ozbiljno smrdim, do kuće imam još nekih deset kilometara vožnje i ne znam gdje mi je ključ.

Ja prije trčanja bih napravila nešto između histerije i potpunog sloma. Mislim da bi se od siline moje energije otvorila rupa u zemlji. Sigurno bi pustila neku suzu, možda bi nabila i auto nogom, izderala bi se na bilo koga tko bi me pitao što nije u redu, ali 'ja' nakon 2,5 godine redovitog trčanja sam se nonšalantno naslonila na vozačka vrata, popila zadnji gutljaj vode koji sam imala i krenula razmišljati o opcijama. Pokušala sam se prisjetiti kada sam posljednji put osjetila ključ jer ako je to bilo negdje na 15.-om kilometru nema šansu niti da ću ga ni pokušati tražiti. Analizirala sam tko bi me mogao odvesti kući po rezervni. Onda sam shvatila da sam ključ od stana ostavila u autu i da zapravo ne mogu po rezervni jer mi je muž na putu, ali nisam se ni na to uzrujala. Sigurno postoji način da se riješi ova poteškoća samo ja to još ne vidim... Onda sam se malo divila konjima na hipodromu i prekrasnom suncu na kasnoproljetnom nebu...

Nakon toga sam se razveselila činjenici da imam 50 kuna u novčaniku i da mi je baterija na mobitelu oko 30 posto... Pa sam se divila vremenu u kojem sam istrčala tih 30 kilometara. U svemu tome sam se sjetila da sam tik pred kraj trčanja ipak osjetila ključ u džepiću tajica što znači da je u radijusu od nekih maksimalno kilometar, nasmiješila sam se nekom tipu koji se tek spremao na trčanje i nažicala ga malo vode i krenula u potragu. Nisam baš našla ključ iste sekunde, potrajala je to, ali niti u jednom trenu nisam počela vrtjeti neke ‘crne varijante scenarija’. Naravno da ću ga naći, pa nisu ga vanzemaljci oteli. I naravno - našla sam ga.

Ovo je samo jedan od primjera. Bilo je tu i puno gorih i glupljih trenutaka, onih koji vas bezizlaznošću fakat uspiju ozbiljno izbaciti iz cipela, no za mene je, ma koliko teška stvar bila, prvi odgovor bio da idem malo otrčati. I nakon toga imam bar dio rješenja. Banka koja mi dvaput naplati istu ratu. Život s dvoje male djece na jednoj plaći, bolest, unaprjeđenja, unazađenja…Pih, sve je to dio života. Problem… Pa ništa od toga mi se više ne čini kao neki osobiti problem. Možda najveći problem ove godine mi je bila opaska mog fizijatra da 6 do 8 tjedana neću moći trčati zbog ozljede. Normalni ljudi bi vjerojatno odmah počeli mirovati, ali  trkači… E, to je već posebna kategorija. Ja sam pitala jel mogu na pauzu nakon što odradim Ljubljanski i Zagrebački maraton. I naravno sve treninge koji tome prethode. Doktor je na svu sreću isto trkač pa je rekao – pa možeš. Neće ti biti lako i ne znam hoćeš li uspjeti, ali možeš.

Istrčala sam i malo otplakala činjenicu da neću trčati tjednima, ali i to sam posložila u onaj savršeni tetris s početka priče. Želim li trčati još jako dugo? Želim, zato ću i pretrpjeti. Što ako se ozljeda ne popravi? Baš me briga, trčat ću ozlijeđena. Može se i to samo boli i sporo je. A I sigurno postoji neko drugo rješenje koje ja sad ne vidim.

I tako u svemu. Od hirovite, kurčevite luđakinje do zen budiste. Tako nekako mogu opisati svoj preobražaj. Nekad sam možda čak i iritantno smirena. Jednako kao što sam nekada bila iritantno živčana. Čak i sebi. Eto, tako mi je trčanje promijenilo život. Osim toga imam i čvrstu pozadinu, nemam celulita i imam sasvim OK trbuh za babu koja je rodila dvoje djece, a ni to nije zanemarivo. Imam I taj neki prokleto zadovoljan smiješak koji vučem sa sobom danima nakon ‘long runa’. Mogu se praviti važna pred svim svojim vršnjacima. I mnogim klincima jer ja mogu otrčati 42 kilometra u komadu a oni ne mogu.

Nedavno sam čitala neki tekst da su trkači isti kao Jehovini svjedoci. I to uopće nije istina. Mi smo puno, puno gori, a ako ne želite slušati koliko je trčanje savršenije od svega ostalog najbolje je da nas nikad ni ne pitate što ima tako čarobno u tome da trčimo od jedne točke do druge satima, a da nas nitko ne tjera. I kako uopće možemo izaći van trčati po kiši, snijegu. Koji nam Bog ne da mira ljeti na godišnjem i zašto trčimo čak i prije sastanka na službenom putu. Jer ako to ne razumijete bolje će vam biti s Jehovinim svjedocima nego s trkačima.

O autorici:

Moje je ime Anamaria Todorić i dugogodišnja sam novinarka i urednica. Majka sam dvoje djece i od prije dvije i pol godine zaljubljenica u dugoprugaško trčanje. Imam deset istrčanih polumaratona, maraton i na desetke manjih utrka.