Bivši kapetan Hajduka o životu i teškim danima u Splitu: Idem u mirovinu. Valjda će i ona izjava

Nakon što je prošloga vikenda Hajduk slavio u derbiju te tako okrunio sjajan tjedan, preko 100.000 članova i blizu 20.000 pretplatnika, zapitali smo se je li vrijeme da i ona povijesna rečenica Gorana Milovića, koji je objavio umirovljenje, ode skupa s njim u zasluženu mirovinu. "Povijest se ponavlja, kad god je neka fešta grada, kluba ili Torcide, mi, da oprostite, uvijek useremo" kazao je Milović nakon poraza od Rijeke, a ta je izjava obilježila jedan dio Hajdukove ne baš blistave povijesti, vrijeme  kad bi neku feštu kluba, navijača ili grada igrači upropastili kiksevima, primljenim jeftinim golom, prosutom pobjedu u sudačkoj nadoknadi...

- Nadam se da će sa mnom i izjava u mirovinu, evo, dobili su Dinamo a bio je pun stadion i lijep tjedan prije toga – nasmijao se Milović i dodao:

- Volio bih da sam ostao upamćen po nekoj pozitivnijoj izjavi, ali dobro, tako je kako je. Bila je iz dubine duše, pa je vjerojatno zato i ostala upamćena. Nažalost, bilo je takvo vrijeme, u te četiri godine puno puta smo razočarali kiksevima, kako u derbijima, tako i u Europi..., a ja sam u to vrijeme bio kapetan pa sam kikseve doživljavao intenzivnije nego drugi.

Bili ste u nizu od 12 utakmica bez poraza, Rijeku ste čekali na prvom mjestu prvenstvene ljestvice, Torcida je slavila rođendan, stadion je bio gotovo pun...?

- Krenuli smo dobro u sezonu, na žalost ispali od Libereca u doigravanju za Europsku ligu, ali smo dobro gurali, bili smo bod, odnosno dva ispred Rijeke i Dinama. Svi smo očekivali da je to sezona u kojoj ćemo nešto napraviti..., i nažalost naivno smo izgubili 0-3, golovima iz naših pogrešaka i kontra napada. Nakon poraza sve mi se skupilo, bio sam frustriran, i rekao sam to što sam rekao. Bila je to prva uspješnija godina nakon što se pomalo razišla momčad koja je igrala Europsku ligu, otišli su Subašić, Ibričić, Strinić, kasnije i braća Sharbini, Andrić.... dosta juniora je ušlo u momčad...

- Bilo je i nekih bljeskova, recimo pobjede nad Interom u Milanu 0-2, nakon što su oni slavili u Splitu 0-3. Kako danas gledaš na potez trenera Miše Krstičevića koji je pri vodstvu Hajduka zaustavljao igru da se ne umorite uoči važnog ogleda sa Zagrebom?!
A kako ću gledati... Na kraju smo i tog Zagreba razbili 5-1... Možda je i trener bio pod dojmom, ali mi smo na terenu osjećali da će treći gol sam pasti ako nastavimo igrati. Nažalost zamjene su sugerirale da zatvaramo utakmicu i da ćemo braniti tih 0-2, umjesto da nastavimo igrati i pokušamo napraviti čudo. Bila je to po svemu posebna utakmica, najveća utakmica i pobjeda u mojoj karijeri, ali i dan - danas se pitam jesmo li mogli izbaciti Inter da smo nastavili igrati kao do tada...  

Ako ono nije bila "ta sezona", može li to biti ova, kako ti se sviđa ovaj današnji Hajduk?

- Sad mi je lakše i objektivnije gledam na situaciju, smatram da smo ozbiljni konkurenti za naslov. Dobro smo popunjeni na svim pozicijama, stabilna je momčad i kad je nositelj igre poput Livaje u malo lošijoj formi, pojavi se Sahiti i riješi dvije utakmice. Upravo je to trebalo Hajduku, da uz Livaju netko drugi da doprinos, da lakše probijaju blokove protiv momčadi kao što su Istra i Gorica. Po meni nam nedostaje još malo individualne kvalitete prema naprijed, i ako se u zimskom prijelaznom roku momčad još pojača, bit će to bitka s Dinamom do kraja prvenstva. Dinamo je prodao dosta igrača, nisu goropadni kao ranije, i baš zbog toga je šteta poraza od Istre i Gorice, da su to barem bili remiji imali bi kao neporaženi dodatnu mentalnu snagu, suparnici bi nas se više bojali...

Spominješ Dinamo, a Rijeka s kojom Hajduk u subotu igra na Rujevici? Pojačali su se, doveli Pjacu, Pašalića, Jankovića, Yansanea..., igraju jako dobro?

- Istina, možda smo ih svi malo stavili u drugi plan, pogotovo nakon što je Hajduk slavio u prvoj utakmici. Ali Rijeka zaista igra dobro, možda i stoga što su rasterećeni, pitanje je kako će to izgledati ako uđu u borbu za vrh, hoće li zadržati mirnoću. U svakom slučaju radi se o kvalitetnoj momčadi, imaju i kvalitetnog i energičnog trenera kome se igrači žele dokazati, znamo da su oni uvijek napaljeni na Hajduk, i sigurno da će i biti odličan derbi i da će i oni imati što za reći u toj borbi za vrh ljestvice.

Osijek je jako pao, početna euforija zbog preseljenja na novi stadion naglo je splasnula?

- Ne bih se složio da je to pad u ovoj sezoni, njihov pad traje već godinu dana, otprilike nakon što je Bjelica otišao sve je krenulo nizbrdo. Stadion i euforija oko Europe su samo malo prikrili i ublažili situaciju, ali problemi su opet isplivali na površinu. Ne znam što se točno događa, nemam kontakata i teško mi je reći, ali kriza je evidentna i nije od jučer.  

Je li istina da si odlazak u igračku mirovinu objavio slučajno, potpuno neplanirano?

- Da, tako je ispalo. Zvao me jedan novinar za najavu derbija Hajduka i Dinama, pitao me gdje sam i što planiram, a kako sam bio na terapijama zbog ozljede koljena i kako moram pauzirati još dva mjeseca, rekao sam da je vjerojatno to to, i tako je ispalo da sam objavio kraj, iako na to nisam planirao, ispalo je spontano...

Je li onda kraj ili ćeš možda još zaigrati?

- Imao sam dosta upita kroz lipanj i srpanj iz BiH i Slovenije, ali to mi nije bilo interesantno. Zadnjih osam godina sam proveo vani, sin Duje mi je predškolac i moram misliti i na njega. Što sam duže bio kući bilo mi je sve ljepše, provodio sam vrijeme s obitelji i prijateljima i odlučio da ako ne bude neka ponuda koja će me motivirati i ispatiti mi se, da neću nastaviti. Već godinu dana vučem bol u koljenu zbog ozljede medijalnom meniskusa, moram na  terapije i dva mjeseca mirovati, a kako se neka ozbiljna ponuda nije pojavila, to bi bilo to, mirovina...

Kako to da si zaigrao nogomet a ne u košarku, kao otac Mladen, poznatiji u splitskim košarkaškim krugovima kao 'Coki'?

- Mnogi me to pitaju, jer imam i visinu i konstituciju... Kao mali sam plivao, malo igrao i tenis, ali kako sam odrastao u neboderu koji gleda na teren Dalmatinca, u drugom razredu osnovne škole krenuo sam s prijateljima iz kvarta na treninge. Na toj selekciji bili su od poznatijih igrača Ivan Perišić, Stipe Plazibat, Božo Radošević... i vrlo brzo smo prepoznati kao talenti i prebačeni smo u Hajduk. Na Poljudu sam proveo godinu dana, igrao redovito, ali su mi rekli da ne računaju na mene, da promijenim ili klub ili sport... Kad to čuješ s deset godina nije ti baš ugodno, i tada sam razmišljao o prelasku na košarku ili rukomet, ali prijatelji koji također nisu prošli selekciju pozvali su me u RNK Split, i tako sam ostao u nogometu.

U deset godina na Parku mladeži prošao si put od dna do vrha?

- Prošao sam sve kategorije, a kao senior sam u četiri godine prošao četiri ranga natjecanja, osvajali smo Četvrtu, Treću i Drugu ligu, a u prvoj sezoni prvoligaškog ranga izborili smo Europu i zaigrali protiv Fulhama. Bilo je to vrlo zanimljivo razdoblje koje me izgradilo, stekao sam ogromno iskustvo i svakom mladom igraču preporučio bih da igra seniorski nogomet, bez obzira na rang... Ja sam sa 17-18 godina igrao u jednoj Ivan Begovini, gdje je ograda pola metra od terena a publika puše za vratom... Jednom smo se i potukli u Baškoj Vodi. To su iskustva koja te na brzinu očvrsnu, pogotovo igra sa starijim i "namazanijim" protivnicima. To je veliko iskustvo i svakome mladom igraču bih preporučio da stisne zube i da odigra sezonu ili dvije.

Kako si se vratio na Poljud?

- Nisam bio zadovoljan ponuđenim i otezao sam s potpisom ugovora, klub je zaigrao grubo, oštro prema meni, što meni nije najbolje leglo, pogotovo ne suspenzija... Za transfer je zaslužan Milo Nižetić koji me poznavao iz Splita, on je tada bio sportski direktor Hajduka i garantirao je treneru Krasimiru Balakovu i predsjedniku Hrvoju Malešu za mene i tako su mi ponudili povratak. Bila je to razmjena, Tomislav Glumac je iz Hajduka prešao u Split, a ja obratno.

Stigao si u jako teškom trenutku za Hajduk?

- Da, baš je bilo turbulentno vrijeme, nakon 100. rođendana i fešte protiv Barcelone, ispali smo od Stokea, pa je bila ona afera kad je Maleš razotkrio Širića i društvo...  

Kako si tada gledao na Malešov potez?

- Bili smo malo začuđeni njegovom hrabrošću i pitali se je li to bilo i pomalo ludo, tako ugroziti sebe, obitelj... Ipak je na drugoj strani, možda je teška riječ ali mafija, a kad se zamjeriš takvim ljudima, moraš se bojati i za sebe i za obitelj. Osobno, bio je to miks divljenja i čuđenja, jer znamo kakvo je to bilo vrijeme, kad ne razmišljaš samo o nogometu, nego i o drugim stvarima, recimo kako i u čiju korist liga funkcionira. To jednostavno nije zdravo za igrača i za klub.

U to vrijeme igrao si u paru s Mariom Maločom. Bili ste jedne sezone i najbolji stoperski par lige, navijači su vas znali i kritizirati, ali su kasnije žalili za vama?

- Odlično smo kliknuli od prvoga dana, ja sam malo više ulazio u duele i radio prljavi, razbijački posao, Mario je bio brži, dobro je čitao igru i bio je dosta dobar korektor. Bilo je faza kad smo igrali odlično, ali i kad nismo, uglavnom  na proljeće nakon što bi najbolji igrači odlazili u inozemstvo. Bilo je u to vrijeme puno promjena, a kad se ispred tebe stalno mijenja vezni red, pa i treneri, to dosta utječe na stabilnost.

Supruga Ana je Osječanka, kako ste se upoznali?

- U Splitu, na fakultetu. Njoj se Split jako svidio i brzo smo odlučili da ćemo tu živjeti. Osijek je lijep, meni je drago otići gore, ljudi su mirniji i ugodniji, sigurno da je njoj bilo teže naviknuti se na ovo podneblje i temperament.

Gdje to je bilo najljepše igrati?

- Osim Hajduka, rekao bih da sam nogometno bio najzadovoljniji u Belgiji, u Oostendeu. Sređena liga, sređena država, lijepi stadioni, vrhunski klubovi, nema dugih gostovanja, karantena... Sve je na maksimalno dva sata autobusom, a u Kini sam recimo dva sata avionom putovao na najbliže gostovanje... Što se tiče života, iznenadio sam se koliko je u Mađarskoj bilo lijepo, klub Diósgyõri je bio uređen, Miskolc je lijep grad, infrastruktura je bila ok, Budimpešta i Osijek blizu... U Ljubljani mi je bilo najljepše živjeti...

Treniralo te jako puno trenera, koga posebno pamtiš?

- Uh, da, među ostalima i Katalinić, Balakov, Tudor, Poklepović, Vučević, Burić, Paolo Bento, Zekić, Franky Van der Elst, Hugo Broos, koji je igrao s Lukom Peruzovićem u Anderlechtu, kratko i današnji Lekin pomoćnik Adnan Ćustović, pa legendarni Robert Prosinečki, a na kraju karijere i Albert Riera. Riera je zanimljiv lik koji mi je pričao kako je igrao na Poljudu na početku karijere s Mallorcom, kaže da ga nikad nije bilo tako strah u životu, da su jedva izvukli živu glavu s Poljuda...

Bio si kapetan Splita i Hajduka, što je rijetka privilegija?

- Da, u Splitu i u Hajduku sam bio kapetan, ali i kasnije, po par utakmica u Kini, u Oostendeu i Ljubljani...

Reprezentacija?

- Jedan ali vrijedan poziv i nastup, 15 minuta u prijateljskoj utakmici u Rusiji, kod izbornika Ćaćića, pobijedili smo 3-1 u Rostovu. Upisao sam nastup, imam i sliku s te utakmice, lijepa mi je to uspomena...

Tko je bio najteži napadač za čuvanje?

- Diego Milito protiv Intera, u Kini Hulk, pa Victor Osimhen dok je igrao za Charleroi....

Dali ste dosta golova za jednog stopera?

- Jesam, uglavnom iz prekida, a Osijeku sam zabio dva u istoj utakmici, jedan posebno zanimljiv, uklizao sam na vrhu kaznenog prostora i lijevom nogom sretno zabio gol. I sve to par dana prije nego li sam se oženio, a pir je bio baš u Osijeku...

Bila je i jedna bizarna situacija kad je vama i Jonjiću pukla jagodična kost?

- Je, u Koprivnici, mislim da je meni kost slomio Bubnjić i odmah su me odveli u bolnicu u Zagreb, a vrlo brzo nakon mene stigao je i Matej Jonjić, i njemu je pukla jagodična kost. Ugrađena mi je titanska mrežica, krhotina kosti za malo mi nije oštetila očni živac... Na kraju smo obojica igrali s maskama, ako se ne varam s maskom sam osvojio i Kup protiv Lokomotive.

Gdje je bilo najzahtjevnije?

- Kina, definitivno, totalna promjena u odnosu na sve što sam do tada prošao. Kulturološki šok, grad od preko 30 milijuna stanovnika, ovisiš isključivo o vozaču i prevoditelju jer nitko ne govori engleski a promet je u kaosu. Znao sam otprilike što me čeka, imao sam i dvije dobre ponude sa zapada, ali imao sam i 27 godina i prihvatio Kinu isključivo zbog financijskih razloga, u tom sam trenutku mislio na budućnost obitelji. Bilo je teško, prve godine je bila supruga sa mnom, drugu se ona vratila u Split jer je trebala roditi pa su mi dolazili roditelji i prijatelji. U klubu nije bilo Balkanaca, samo Brazilci koji nisu znali baš dobro engleski jezik... Za njih sam ja bio čista egzotika, visok, jak, bijel.... pa su me prozvali "Big White" i poklonili maskotu... Nogometno gledano, to je bilo odrađivanje posla, bez previše emocija, bez pritiska, dođeš, odradiš svoje i ideš kući. U idućoj su sezoni smanjili broj stranaca pa sam dogovorio da me puste na posudbu u Osijek, a onda sam raskinuo ugovor i otišao u Belgiju.

Pamtiš li neku anegdotu iz nogometnih dana?

- Mislim da je dovoljno reći da sam dijelio svlačionicu s Romanom Obilinovićem i da bi nam put iz Vinkovaca do Splita prošao u trenu. Ako ga poznajete ili pratite na društvenim mrežama, onda znate o čemu govorim, ako ne, to je nemoguće prepričati. Žorž je neponovljiv, znali smo plakati od smijeha. Recimo, jednom dok smo igrali Drugu ligu protiv Imotskog u Gospinom dolcu za njih je igrao Obilinović. Mi smo bili u naletu i računali smo da ćemo dobiti utakmicu. Vlasnici Splita bili su Žužuli iz Imotskog, Obilinović je iduću sezonu trebao doći kod nas, šalili smo se da je vjerojatno došao iz noći direktno na utakmicu i da neće moći stajati na nogama... Ali kad je počela utakmica Žorž je poludio, driblao nas je kao čunjeve, dali su nam pet komada...

Žalite li za čim?

- Najviše što sam bio na Poljudu u vrijeme kad je klub bio u velikim problemima i nismo imali momčad koja je mogla ravnopravno igrati za trofeje. Bilo je puno promjena, puno turbulencija, prodaja igrača... Osvojio sam Kup, ali rezultati nismo bili na razini kakav bi morao biti Hajduk, koji se uvijek mora boriti za naslov, a Kup mu ne smije biti utješna nagrada

Je li vam žao što je Split potonuo u najniži rang, možete li im pomoći?

- Žao mi je da grad Split nema dva prvoligaša, tužno je to. Split i Hajduk bi morali imati bolje odnose, ali bojim se da je za to sada prekasno. Nažalost, neke odluke koje su ljudi u klubu donosili bile su krive, i streloviti uspon završio je jednako brzim padom. Žao mi je, odradio sam par treninga ljetos s njima, vodi ih Ivićev unuk Roko Kurtović, četvrti su rang natjecanja i bore se za opstanak. Imali su oni neku ideju da im dođem pomoći, da zaigram i da mi daju neku kategoriju djece da radim i odrađujem praksu za trenersku licencu, ali nije me to toliko zainteresiralo...

Kakvi su planovi za dalje?

- Magistrirao sam kineziologiju, želim definitno ostati u nogometu i planiram upisati C i B licencu, ona mi treba bez obzira što planiram raditi... Hoće li to biti trenerski posao ili nešto drugo, neki organizacijski posao, vođenje... vidjet ćemo.

Kako je bilo uskladiti školu i treninge?

- Prvu godinu je bilo relativno lako, igrao sam Treću ligu a na prvoj godini fakulteta bili su predmeti iz atletike, pa sam to lako uklopio i pratio, ali sljedeće godine smo igrali drugu ligu a predmeti su bili vaterpolo, plivanje, gimnastika... tako da sam pomišljao zamrznuti fakultet i posvetiti se nogometu. Ali otac, koji je završio kineziologiju, nije htio ni čuti za to, rekao mi je da je nogomet nesiguran i da moram imati kruh u rukama, i on je najzaslužniji što sam na koncu završio fakultet.

Vidite li se jednoga dana u Hajdukovoj Akademiji?

- Nitko sretniji od mene. Nadam se da su čuli da sam završio karijeru, par mojih bivših suigrača su na Poljudu pa ćemo vidjeti. Široka je lepeza sportskog segmenta kluba, ne znam gdje će mi se otvoriti neki prostor a ne mogu reći ni točno što bih želio, a kamo li kako će se to dalje razvijati..