Časnička namjesnica Violeta Eta Grdić (53) branila je grad sve do pada. Sa suborcima je odlučila ići u proboj. Ranila ju je potezna rasprskavajuća mina
HEROINE VUKOVARA
'Bila sam spremna raznijeti se, samo da im ne padnem u ruke'
Violeta je otpuhnula dim cigarete i zadovoljno gledala u sliku ispred sebe. Tko bi ikad rekao da će ona danas, sa svoje 53 godine, otkriti u sebi slikarski talent? Sve do jučer bila je nešto sasvim drugo. Žena, majka, ratnica, časnička namjesnica HV-a, braniteljica Vukovara, jedna od 400-tinjak žena koje su proživjele i preživjele ratni pakao.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
02:27
- Imala sam 26 godina i bila samohrana majka djevojčice od sedam godina. Bile smo uzbuđene zbog priprema za školu u koju je te jeseni trebala krenuti. Živjele smo s mojom majkom u kući uobičajenim životom. Jugoslavija, Hrvatska, raspad, Srbi, Hrvati, rat..., to nam nije bilo ni u primisli jer smo živjeli u zajedništvu i bez problema. Sve do masakra u Borovu Selu. Preko noći susjedi su nam postali neprijatelji, počele su straže, puškaranja, tajna naoružavanja... Shvatio si da moraš braniti svoj dom od ljudi iz susjedne ulice i sela. Moj pokojni tata je uvijek govorio: ‘Nemoj nikad prva, ali ako te diraju, vrati trostruko’. I to je bilo to. Dirali su me. Kad se počelo pucati, nisam mogla samo sjediti i nijemo promatrati. Bio je srpanj 1991. kad sam se priključila braniteljima u zapovjedništvu u Mjesnoj zajednici ‘Nikole Demonje’ u Borovu naselju, gdje sam živjela i gdje i danas živim - započinje svoju ratnu priču Violeta Eta Grdić, vukovarska braniteljica.
'Kad sam došla bila sam jedina žena u postrojbi'
Došla je među dečke i rekla da želi pušku, no pušaka nije bilo. Rekli su joj da može ostati ako će se baviti sanitetom i da će pušku dobiti kad stignu. Uvjet da je zaduži bila je obuka. Pristala je.
- Tad sam bila jedina žena u postrojbi. Tih dana je JNA izašla iz vojarne. Tenkovima su došli između Borova Sela i Borova naselja stvarajući lažnu tampon zonu između nas i Srba. Bilo nam je jasno da ovaj sukob neće proći mirno. Sve se više pucalo. Počelo je granatiranje. Mama i kći uglavnom su boravile u podrumu kod susjeda jer ga mi nismo imali. Kući su išle pokupiti hranu i odjeću, i to tijekom rijetkih primirja. Dolazila sam kad sam mogla jer sam stalno bila u mjesnoj zajednici, koja je postala moj položaj - prisjeća se Eta.
Svakim danom obrana je bila sve organiziranija, ali potreba za sanitetom, nažalost, sve veća. Pod kišom granata i snajperskim mecima trebalo je ići po ranjenika, pružiti mu prvu pomoć i prevesti ga u bolnicu. Iako je o medicini znala tek ono što je naučila na tečaju prve pomoći u srednjoj školi, Eta je vrlo brzo naučila kako previti ranu i zaustaviti krvarenje. To je u prvo vrijeme bilo dovoljno za prebacivanje ranjenika u bolnicu, u kojoj im se pružala konkretnija pomoć.
Eta bi sa suborcem u starom Fići pod kišom metaka jurila naseljem, sakupljala ranjenike i vozila ih u bolnicu. Vrlo brzo je Fićo otišao u povijest jer ga je raznijela granata.
- Nije bilo druge nego otići u bolnicu i od ravnateljice Vesne Bosanac nažicati sanitetsko vozilo s nosilima. Bosanac je rekla da slobodnih sanitetskih vozila nema, ali da mi može dati svoj automobil. Uzeli smo ga - kaže Eta.
U zadnji tren je spasila kćer od sigurne smrti
Na “nema” i “ne može” nije pristajala. U međuvremenu je i kuhala, prala, čak i nosila vodu iz okolnih bunara. Svi su funkcionirali kao velika obitelj i brinuli jedni za druge.
- Napadi su, kako je vrijeme prolazilo, bili sve žešći. Ponestajalo je svega. Više nije bilo rovova i pozicija. Ratovalo se po dvorištima i kućama. Neke su kuće bile snajperska gnijezda pa je i odlazak po obrok, koji su kuhale žene u podrumima za nas branitelje, bio opasan. Zatišja od granata gotovo i nije bilo. Sjećam se dana kad sam krenula kući uzeti nešto namirnica te barem nakratko vidjeti mamu i kćer u podrumu. Taj dan se nije baš pucalo. Sve tri krenule smo prema kući. A tad je doletio avion, bacio granatu kraj mjesne zajednice i otišao. U trenutku kad se taj avion vraćao u niskom letu, bile smo nasred ulice. Uočio nas je. Znala sam da će zapucati prema nama. Viknula sam mami i kćeri neka pretrče cestu te se sakriju ispod drveta. Krenula sam i ja, no kći je u strahu krenula na suprotnu stranu, prema kući. Panično je lupala po ogradi pokušavajući ući. Shvatila sam da će poginuti ako je ne pokupim. U zadnji tren sam dotrčala do nje, uhvatila je oko struka i otrčala prema drvetu. Avion je otvorio vatru po nama, ali, nasreću, nije nas pogodio. Samo sam osjetila komadiće asfalta koji padaju po nama - prisjeća se Eta strašnog dana kad je zamalo izgubila kćer.
“Mama, ne idi tamo, puca se!”
Dijete joj je nakon tog dana imalo noćne more. Budila se i vikala: “Mama, ne idi tamo, puca se!”. Eti je bilo jasno da je mora maknuti iz grada. Uspjela je u posljednji tren, i to preko kukuruznog puta, a potom zadnjim vlakom preko Okučana. Vukovar se našao u totalnom okruženju.
- Kad sam baki rekla da sam se prijavila u ZNG, dala mi je posvećenu krunicu koju sam cijelo vrijeme nosila oko vrata. Bilo je dana kad sam je čvrsto držala u ruci i molila se Bogu za sve nas. Sad mi je jasno da je čuo moje vapaje, jer sam puno puta zamalo poginula. Puno je sjećanja kojih nikad neću zaboraviti i kojih se sjetim kad prođem nekom ulicom u gradu ili pogledam neku kuću - kaže Eta dodajući kako je svakodnevno obilaženje skloništa i zbrinjavanje ranjenika postalo potencijalna smrt. No ranjenike je trebalo negdje zbrinuti.
Pred sam pad grada, 18. studenog. gotovo nitko od branitelja nije imao streljiva i Eta se sa suborcima povukla u centar Borova naselja prema tvornici Borovo.
' Znala sam da im živa u ruke ne smijem doći'
- Neprijatelj je bio sve bliže. Jasno smo čuli da sa svojih tenkova puštaju ‘Marš na Drinu’ i izvikuju poznati poziv na predaju. Orilo je: ‘Ustaše i pošteni hrvatski narode, predajte se, možda i preživite!’. Tad smo počeli razmišljati hoćemo li se predati ili ići u proboj. Svatko je odlučio za sebe, pa tako i ja. Nikad im se neću predati i idem u proboj. Nakon svega što sam mjesecima gledala, znala sam da im živa u ruke ne smijem doći. Tražila sam suborce da mi daju bombu. Odlučila sam da ću se radije raznijeti nego im živa pasti u ruke. S bratićem sam se dogovorila naći kraj Pijace i zajedno krenuti u proboj. S nama su trebala ići i dvojica pripadnika Tigrova. Vrijeme je prolazilo, ali on nije dolazio na dogovoreno mjesto. Kasnije sam saznala da je otišao do Borovo comerca kako bi se pozdravio s roditeljima koji su bili u skloništu. Na povratku ga je ubio snajperist. Ja sam ga čekala, već se okupilo mnogo ljudi koji su također željeli u proboj. Dogovorili smo se da idemo zajedno. Zamolila sam dvojicu pripadnika Tigrova da pođu sa mnom potražiti bratića i došli smo tvornice Borovo. Tenkovi su već ušli u tvornicu te blokirali ulaz i dalje nismo mogli. Vratili smo se i krenuli u proboj - kaže Eta, koja je u proboj krenula s Damirom Pučakom iz Kutine i Mladenom Dugorepcem iz Marije Bistrice.
Proboj je trajao mukotrpnih 10 dana
Pod snažnom mitraljeskom vatrom kroz travu su puzali do željezničke stanice pa pretrčavali cestu do nogometnog igrališta.
- Umorni i žedni spustili smo se u neki podrum. Htjeli smo se malo odmoriti, ali smo svi zaspali. U svitanje smo krenuli dalje. Kraj mosta na Vuki počeli su pucati po nama, ali nikoga nisu ranili. Sakrili smo se u jedno dvorište i dogovarali hoćemo li prema Bogdanovcima ili prema šumi Đergaj. Bogdanovci su već pali, ali su neki, unatoč tome, odlučili krenuti tim putem. S dvojicom pripadnika Tigrova krenuli smo preko Vuke, prepuzali ledinu i dočepali se šume. Htjeli smo zaobići Bršadin pa smo naletjeli na poteznu rasprskavajuću minu. Dobila sam šest gelera u nogu, stopalo, potkoljenicu i natkoljenicu, a i dečki su bili ranjeni, jedan u glavu, a drugi u ruku. Ali nismo mogli odustati. Zbog tog ranjavanja smo izgubili pojam o prostoru, slika nam se izokrenula, zalutali smo. Izbili smo kraj Orlovače i shvatili da se zapravo vraćamo prema Borovu Selu, samo s druge strane. Krenuli smo prema Pačetinu i jednog mještanina zamolili za malo hrane. Pobjegao je i doveo četnike s noževima koji su nas progonili dok nismo utrčali u kukuruze, zalegli i čekali noć. Nastavili smo i došli do Vuke, koja je tad bila visoka, a jedan od suboraca nije znao plivati. Dva dana smo smišljali kako dalje. Tamo je bio jedan srušeni most i drugi na kojem su četnici imali stražarsku kućicu. Kako je bilo hladno, grijali su se unutra te im je promaklo da smo ispod mosta uzeli ljestve, popeli se na srušeni most i preko njega prošli rijeku. Naš proboj je trajao mukotrpnih 10 dana. Kad smo tog 30. studenog ušli u Malu Bosnu, dio Vinkovaca, nitko nije prepoznao da sam ja žensko - prisjeća se Eta najgoreg perioda u životu.
Sudjelovala u Bljesku i Oluji
U Vinkovcima su je htjeli operirati, ali nije pristala. Dobila je antibiotik da ne dobije sepsu i nastavila vlakom do Zagreba kako bi napokon vidjela majku i kćer. Nakon oporavka se vratila u vojsku. Kao pripadnica samostalne izvidničke satnije 5. gardijske brigade prošla je zadarsko zaleđe, a kasnije Bljesak i Oluju. Umirovila se 1999., a tri godine kasnije vratila se u Vukovar.
PTSP je, kaže, postao prežestok, nepodnošljiv. Cijelu godinu, nakon Oluje, nije usnula mirno ni jednu noć. Nije je bilo sram potražiti pomoć.
“Tko god kaže da ga nije bilo strah, laže. Sve nas je bilo strah, ali vremenom čovjek otupi. Nema te gumice koja to može izbrisati. Psihijatri su me kljukali tabletama od kojih sam bila kao zombi, a imala sam majku i dijete koje treba izvesti na put. Počela sam raditi na sebi. Nabavila sam literaturu o samopomoći. Pomogao mi je optimističan duh i mislim da me je to spasilo od potonuća u krizama. Ponosna sam što sam pobijedila tu bitku - sa smiješkom kaže Eta, ponosna baka dvoje unučadi.
Slikarstvo kao lijek
Na slikanje ju je, kaže, navukla prijateljica Marina Pinjuh iz Otoka, čiji je pokojni suprug s Etom bio u izviđačkoj satniji. Njegova pogibija zbližila je dvije žene.
- Ona je slikarica. Jedan dan bezveze sam nacrtala svijeću. Pogledala je taj moj crtež i oduševljeno rekla: ‘Pa ti odlično slikaš! Moraš nastaviti!’. Poslušala sam je. Jedno vrijeme slikala sam stalno jer me to smiruje, odvede u drugi svijet. Sad više ne slikam toliko, valjda sam se dovoljno smirila - kaže Eta, kojoj je najveća potpora suprug, vukovarski branitelj i logoraš.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
