Jutros idem na posao, švercam se u autobusu i plačem. Plače i moja žena doma. Djeca će plakati navečer jer im neću imati što dati za večeru. Gospodo!!! Ne razumijete tugu svijeta jer vaša djeca imaju sve. Moja nemaju ništa osim nas dvoje. Nemaju više ni budućnosti jer ste im je vi uništili. Morao bih sinu platiti ove godine 7000 kuna za godinu faksa da bi nakon tih četiri godine i 28.000 kuna uloženih samo za pohađanje (usputni troškovi su još toliko) on radio za vas i 1600 kuna. Vi niste normalni. Radim u firmi za zaista zlatne ljude, no vaša ekonomska politika je i njih dovela u bankrot pa zadnjih mjeseci nema ni plaće. Ne krivim njih, dijele sa mnom sve što imaju. Ja sam za vas samo mrvica u pijesku, ali molim Vas nemojte mi se sa ekrana smijati u lice kao da je poskupljenje struje dobra šala. Nisam to zaslužio. Moji klinci nisu zaslužili da idući tjedan budu bez poklona za rođendan. Suze mi padaju niz obraz dok ovo pišem. Supruga mi je stradala u ratu za ovu državu, stradala je kičma i osušio joj se jedan bubreg, ali joj ne date mirovinu jer su Vaši vještaci utvrdili da je oštećenje manje od 50 posto. Dali ste joj 115 kuna mjesečno... Kako Vas nije sram? Još nam je ostalo vjenčano prstenje, ali to me nećete natjerati da prodam jer je to za mene svetinja. Ne pripadam niti jednoj političkoj opciji, ne pripadam niti jednom sindikatu. Moja je politička opcija život, moj je sindikat moja obitelj. Ovo Vam pismo pišem jer imam namjeru 5. svibnja doći na Jelačić plac, doći sa svojom obitelji i jednim fenjerom. Zašto fenjer? Zato jer ste gluhi na vapaje malog čovjeka. Nadam se da bar niste slijepi i da ćete vidjeti to malo svjetlo koje je svjetlo duše moje obitelji. Obećajem vam da neću reći ni riječ, sjaj tog fenjera bit će dovoljan. Nadam se. I.B. Š.