meni je to fascinantno... najprije te maltretiraju kad misliš postat majkom, onako, kao da se to ikoga tiče... roditelji forsaju jer žele postat baka i deda, al šta susjedi i kolege s posla imaju s tim, neće mi nikad biti jasno... e onda kad ostaneš trudna, veselje prvih par dana pa krene bombardiranje s savjetima koje nisi ni tražio....i naravno svi su najpametniji... i dođe konačno dan kad rodiš...urnebes, veselje, čestitke... kad dođeš doma, svi bi navalili vidjeti medeno stvorenje i *ebe im se živo što si satrana...što si raspucana, rasjećena, nemreš sjedit, stajat... ustvari ti nije do ničega osim da s ocem djeteta u miru uživaš u pogledu na tu štručicu koju si teškom mukom izbacila iz sebe... kad splasne početna euforija, ponovno i pozvani i nepozvani kreću s savjetovanje i palamuđenjem... kad ti prvorođeno napuni otprilike 6 mjeseci života, počinje ponovno guranje noseva... jel razmišljaš ti o braci il seki za prvorođeno? pa šta se čeka? pa daj rješi to, da kad si u pelenama, si u pelenama... kad obaviš i drugo dijete, postupci ljudi ostaje šablonsko isti... e al ako se slučajno odlučiš na treće dijete, onda se opet pojavljuju nosogurala i zgražavaju u stilu...treba odhranit 3. djece... jeste vi sigurni da to želite... pa dvoje je sasvim dovoljno... tko će vam pomoć s 3. i tako to ide u krug kao da rađamo za susjedstvo i prijatelje a ne za sebe i tako je svugdje u svijetu bez izuzetka...