POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:
Reći ću samo ovo: da sad uđemo u ovo grmlje i kupinu te da prodremo dublje u ovu divljinu, sedam dana ne bismo mogli izaći, rekao je značajno starac iz Tržića Tounjskog.
POGLEDAJTE VIDEO SPECIJAL:
Zabrinuto je gledao prema šikari za koju je čuo da su u njoj nađene kosti koje vjerojatno pripadaju nestaloj Anne-Cecile (23). Šutio je i svako toliko zavrtio glavom u znak negodovanja.
Stajala je baš ovdje
- Pa što ju je natjeralo da skrene s glavne ceste i ovamo dođe? Nije mi jasno - mrmljao je stari u nevjerici unoseći tako još više nelagode među nas. Bilo ju je nemoguće ne osjetiti dok smo zamišljali da je možda baš na ovome mjestu stajala nesretna djevojka u trenucima prije svoje smrti. Ipak, bilo nam je drago što ga imamo. Sreli smo ga kako zamišljeno šeta uz cestu i zamolili za pomoć. Izraz lica momentalno mu je od bezbrižnog i opuštenog postao strog i zabrinut. Čak je počeo vikati.
- Naravno da znam, svašta vam ja znam jer sam svašta čuo i vidio. Ali ne želim imati posla s tim, to su strašne stvari. Ne daj Bože nikome - zapomagao je čovjek. Onda je sjeo u naš auto: “Vozi dolje, sve ću ti pokazati” - istisnuo je kroz zube kao da smo ga naljutili. Čim je rekao da je u Tržiću odrastao i da tamo živi cijeli život, osjetila sam olakšanje.
Strah od mina
- Ajde, pomislih, ako ništa drugo, znat će točno gdje su mine - tješila sam samu sebe. Kad smo dolazili, s uske ceste na kojoj se teško mogu mimoići dva auta, pogled su nam privukle zlokobne ploče u šumi koja opasuje mjesto. Znakovi “Opasnost, minirano” postavljeni su uz Tounjčicu, rijeku koja prolazi s jedne strane Tržića. S druge je Mrežnica. Ubrzali smo vožnju i krenuli prema njoj.
Evo, tu vam oni parkiraju aute i razapnu šatore. Napiju se pa s onog mjesta skaču u vodu. Dolje je plitko, a voda je hladna, rekao je naš vođa puta pokazujući u Mrežnicu.
Na tom je mjestu vjerojatno bio i Anne-Cecilein kamper, kojim je, u pratnji prijateljice Roxane, 15. srpnja 2014. godine, tijekom proputovanja po Europi, stigla u Hrvatsku. Festival psihodelične glazbe Momento Demento trajao je šest dana, a tog zadnjeg dana, 21. srpnja, Francuskinja je zadnji put viđena.
Silazili u bunare i jame
- Jednom sam došao na taj festival iz čiste radoznalosti. Ajme, kad me opkolilo njih 50 i svi viču: ‘Rakije, rakije’. ‘Ma kakva rakija, pa ja vam nemam ništa’, objasnio sam im i otišao - rekao je naš čovjek.
Krenuli smo prema Tržiću Tounjskom, udaljenom oko 1,5 km, u kojem smo ga i sreli kad smo došli. Pustoš je nevjerojatna. Ovdje ne živi ama baš nitko. Ostalo je tek nekoliko ratnih ruševina. Stari se počeo prisjećati svega.
- GSS, helikopteri, Prva pomoć, policija... Sve se treslo koliko su oni sve ovo pretraživali. Zvonili su mi na vrata, tražili ljestve, silazili su u bunare i pretraživali septičke jame. I ništa. Bila je i neka starija žena, francuski je govorila, možda joj je to bila mati. Lijepila je ovuda plakate sa slikom nesretnice i pitala svakoga zna li išta. Al’ divlje je ovo mjesto, tko će znati - slegnuo je ramenima i opet se namrštio. Potom je, kad se s glavne ceste ukazao uzak makadamski put s jedne strane, doslovno poskočio i viknuo: “Stani! Ovamo skrećemo”. Poslušali smo ga i počeli se penjati uzbrdo prošavši kraj ploče na kojoj je pisalo “Ključ”. Nakon 500 metara dolazimo do ruševne kuće. Stari je čuo da su kosti našli u njenoj blizini, a i lovci su otprilike tako rekli.
Potvrda stiže uskoro
S jedne i druge strane kuće grmlje je ulegnuto. Mogli bismo je bez problema nazvati kućom strave. Oronula, bez krova, crnih zidova, obrasla u mahovinu, viri iz guste šikare koja strši na sve strane, pa joj se teško približiti na više od metar. Zašto je Anne, kako i s kim tamo došla, ili je bila sama, te odakle joj udarac na glavi, istražitelji će, budući da imaju samo kostur, teško odgonetnuti. Idućeg tjedna ipak će se doznati je li riječ o posmrtnim ostacima Anne-Cecile Pinel.