Air je francuski elektronski duo osnovan 1995. godine, a čine ga Nicolas Godin i Jean-Benoît Dunckel. Njihov zvuk kombinira elemente chillout, downtempo i dream pop žanrova. Na neki način oni su kao vremenski stroj s presjedanjem, jednim dijelom putujete kroz devedesete, a na drugom kolosijeku kroz sedamdesete. Njihov zvuk uspijeva plutati između nevjerojatne količine utjecaja, od sythpopa, David Bowieja, Goblina, John Carpentera, Serge Gainsbourga, Philip Glassa i još uvijek imati specifično francuski zvuk.
Album Moon Safari iz 1998. je okosnica je ove turneje i povratak na pozornicu nakon višegodišnje pauze. Ovaj antologijski album je jedinstveni izlet u chill out zvuk devedesetih s primjesama elektronike, karakterizira ga mnoštvo isprepletenih stilova; od zavodničkog zvuka francuskog dokumentarca o prirodi (Ce matin là) koji je tu i tamo prekinut ponekom plesnijom numerom (Sexy Boy, Kelly watch the stars). Već samo slušanje Moon Safarija je savršeno koncertno iskustvo no ono gdje je Air zablistao je druga polovica koncerta gdje su svirali pjesme s kasnijih albuma. Tu se našla Don’t Be Light, space opera sa startrekovskim uvodom koja se vrlo brzo pretvorila u plesni hit večeri, Alone in Kyoto i Playground love, ljubavna pisma melankoličnim filmovima Sophie Coppole (sa soundtracka Lost in Translation i Virgin Suicides) te na samom kraju Electronic Performers, istraživanje ljepote bavljenja glazbom - u najmanju ruku hommage Kraftwerku.
Dunkckel i Godin su pjesme odsvirali besprijekorno, istovremeno klizeći između instrumenata kao da su snimljeni. Bend je na trenutke djelovao kao playback zbog savršene interpretacije, što ne znači da su pjesme odsvirane hladno, štoviše - u interpretaciji se osjetila sjetna, pomalo melankolična ljubav prema vremenu kada je album nastao. Jedini vizualni element na pozornici bio je video zid gdje su se izmjenjivale jednostavne i čiste animacije pojačavajući glazbenu kulisu jednog nepostojećeg vremena.