Imala sam dosta problema u školovanju zbog disleksije i disgrafije. Mama mi je to, na sreću, prilično rano shvatila jer i sama ima te teškoće i posvetila mi se, a puno mi je pomogao i rad s logopedicom Denizom Marasović koja je sa mnom napravila čudo. To vrijeme ostalo mi je zbilja u lijepom sjećanju. U to vrijeme gotovo nitko nije znao za teškoće disleksičara ni s čime se sve moraju nositi i koliko im je teže. Primjerice, nikad nisam prošla s odličnim. Frustriralo me to kao dijete, kazuje nam Magdalena Smoljan (23), diplomantica grafičkog dizajna na Grafičkom fakultetu u Zagrebu.
Za diplomski rad odabrala je Grafičko prilagođavanje udžbenika za osobe s disleksijom i disgrafijom.
- Ove veljače razmišljala sam što bih odabrala za diplomski i sinula mi je ta ideja. Tema je izravno povezana s grafičkim dizajnom, ali sam bila svjesna da će biti prilično komplicirano. Mentor mi je bio prof.dr.sc. Nikola Mrvac čiji angažman moram spomenuti. Uzela sam udžbenik prirode i društva iz drugog razreda osnovne škole, te povijesti iz sedmog osnovne i trećeg srednje gimnazijskog programa. Istraživala sam fontove i prored, veličinu fonta i boje podloge. Prema nekim istraživanjima crna slova na bijeloj podlozi stvaraju vizualni stres. Zaključila sam da boje podloge trebaju biti svijetle ili pastelne, a slova sivkasta, nikako ful crna. Disleksija se događa kad mozak nema tako dobru fonološku obradu slova pa treba sekunda, dvije ili više da disleksičar prepozna što piše prije nego to uspije složiti u riječ. Ja recimo normalno čitam, ali naglas mi je problem i imam tremu. To se može poboljšati vježbama koncentracije. Primjerice, vježbanjem "ispisivanja" obrnute osmice palcem u zraku. Isprva to nisam mogla napraviti, nakon vježbanja sam uspjela. Dugo vremena nisam kužila razliku između malih tiskanih slova d i b. Dobila sam papir s tim slovima i zadatkom da slova b obojam plavo, a slova d crveno. Dan danas mene b asocira na plavu boju, a za d na crvenu i tako mi je puno lakše. U vježbama se i dosta čita, ali sve kroz igru - kaže Magdalena koja se kao apsolventica sjetila svega toga, napravila istraživanje i ankete među djecom koja imaju problema sa čitanjem te od svega osmislila diplomski rad.
- Gledala sam infografike koje vizualno objašnjavaju stvari. Nakon istraživanja značaja fonta, boje i veličine slova, proreda, podloge i slično, crtala vremensku liniju s događajima te na neki način redizajnirala poglavlja u udžbenicima. U istraživanje sam uključila udruga Lampica iz Zadra, to je udruga roditelja s djecom koja imaju problema s učenjem, a do njih sam došla preko moje logopedice Denize Marasović. Djeca su rješavala anketna pitanja, s tim da su najmlađima pomagali roditelji. Napravila sam dva istraživanja, svako sa 60-ak anketnih pitanja. Uvrstila sam ih u diplomski rad kao primjere - kaže Magdalena, a na pitanje je li joj se netko javio da to tiska, rekla je da nije i da je osobno obradila tek nekoliko poglavlja svakog udžbenika. No, drži da bi to bilo korisno napraviti te da bi puno olakšalo djeci s poteškoćama u čitanju.
Zbilja, djeca koja nemaju tih problema ne bi trebala imati baš ništa protiv toga da se udžbenici grafički prilagode onima koji malo teže povezuju slova u riječi. Štoviše, ako određeni font, podloga i prored paše lakšem probijanju informacije od oka do mozga, to bi trebalo vrijediti za sve male oči i sve male mozgiće u razvoju. A izdavači bi trebali uzeti u obzir olakšavanje učenja djeci s poteškoćama u čitanju i pisanju, pogotovo što im i pored ovakvih minornih izmjena ostaje još puno prostora za kreativnost u dizajnu.
Danas bolje razumiju ove probleme
- Školski sustav danas je puno bolje prilagođen disleksičarima. Ranije ni učitelji ni ljudi općenito nisu znali što je disleksija i disgrafija. Danas su puno svjesniji problema, poput moje prijateljice Ivane Medić, učiteljice u Osnovnoj školi Neviđane na Pašmanu koja se trudi pomoći. I meni je pomagala u istraživanju. Rad sam obranila 24. rujna i mislim da sam dobila peticu, iako nisam sto posto sigurna. Bila sam pod stresom, moguće da su mi ocjenu rekli, a da je nisam ni čula. Još imam problem s javnim nastupom, iako moram priznati da sam se puno više tresla satima prije obrane diplomskog nego tijekom same obrane. Imala sam i tikove na licu, probudili su se mišići za koje nisam znala da postoje - kaže Pašmanka iz Neviđana u šali, te dodaje da su joj profesori bili jako prijazni i otvoreni za sva pitanja pa joj je bilo lakše nastupiti pred njima nego što je to, primjerice, pred većom skupinom kolega.