Reformska “Škola za život” trebala bi temeljito promijeniti načine podučavanja, usvajanja znanja i vrednovanja. No o tome jesu li očekivanja ispunjena i idemo li u pravom smjeru razgovarat ćemo na jubilarnoj, 5. konferenciji “Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska” 15. studenog u Kongresnoj dvorani Zagrebačkog velesajma.
POGLEDAJTE VIDEO:
Jedan od sugovornika o vjerojatno najvažnijoj temi hrvatskog obrazovnog sustava u posljednjih desetak godina jedan je od naših najvećih obrazovnih stručnjaka, prof. emeritus Nikola Pastuović.
U osnovne i srednje škole ove je školske godine ušla kurikularna reforma. Mogu li se promjene koje provodi Ministarstvo znanosti i obrazovanja na čelu s ministricom Blaženkom Divjak nazvati reformom, odnosno, što je potrebno da bi se obrazovni sustav zaista reformirao?
Ovo je više pitanja u jednom. Takozvana kurikularna reforma dio je obrazovne reforme. Budući da je obrazovanje sustav, što znači da se sastoji od više dijelova u međudjelovanju, reformska je ona promjena u sustavu koja pretpostavlja promjene ostalih dijelova i sama djeluje na njih. Strategija znanosti i obrazovanja koju je Hrvatski Sabor usvojio 2014. zahvatila je sustav u cjelini, što ne znači da je ona u svakom pogledu besprijekorna. Njezina realizacija iziskuje koordinirane promjene što pretpostavlja veliki kapacitet središnje upravljačke jedinice sustava i stabilnost političkog okruženja. Te pretpostavke nisu ispunjene pa se oba voditelja jedinih vladinih resora što provode reforme, bez obzira na njihovu kompetentnost, nalaze u nezavidnom položaju.
Kurikularna reforma je parcijalna promjena koja je izložena, ideološki i konceptualno, različitim pritiscima. Nema suglasja o temeljnom pitanju: za što treba osposobljavati građane Republike Hrvatske, pa se odgovori kolebaju između modernizacije i retradicionalizacije. Pri tome je stručna potpora agencija za obrazovanje suboptimalna a eksperti iz obrazovnih znanosti u društvenim institutima su neiskorišteni. Strukturna promjena sustava u obliku produljenja osnovnog obrazovanja se više i ne spominje, a ideja cjeloživotnog učenja, odnosno obrazovanje odraslih posve je izvan fokusa makar je cjeloživotno učenje temeljna ideja moderne reforme obrazovanja.
Polazeći od teorije o obrazovnim sustavima i koristeći se njezinom terminologijom, na postavljeno pitanje može se najkraće odgovoriti na sljedeći način. Nedostatci našeg sustava su strukturni i nestrukturni. Glavna strukturna slabost našeg predtercijarnog obrazovanja je prekratko trajanje primarnog obrazovanja, čije je optimalno trajanje šest a ne četiri godine, i prekratko trajanje osnovnog obrazovanja jednakog za sve. Uz to, veliki je problem nedovoljan obuhvat djece predškolskim odgojem. I što ono nije besplatno.
Nestrukturni nedostatci su na strani ulaza u sustav, tj. nedostatni "resursi", i u "transformacijskim procesima" u školi kojima se učenici/polaznici osposobljavaju. Ali za što? Za ocjenu ili "za život". Prema kakvim programima? Svi su "resursi" u našem obrazovanju na granici održivosti. Novac, programi, zgrade, oprema i poučavatelji. Sustav još funkcionira zahvaljujući kvaliteti njegovih ljudskih potencijala. Obrazovanje je, uz zdravstvo, naš najkvalificiraniji društveni podsustav. Naše je obrazovanje još uvijek bolje od društva čiji je dio. Kako dalje? Pa imamo Strategiju o tome. Trebamo li je "popraviti? Ako da, na temelju čega - dojmova ili podataka?
S kolegama ste postavili Državni pedagoški standard Republike Hrvatske. Primjenjuje li se onako kako ste zamislili i jesu li mu sada, nakon 12 godina, potrebne promjene? Ako da, koje?
Svrha je državnog pedagoškog standarda dvojaka. Podignuti standarde, tzv. uvjete učenja, o kojima ovisi kvaliteta obrazovnih i odgojnih ishoda i ujednačiti ih diljem zemlje što doprinosi demokratizaciji obrazovanja i boljem iskorištavanju ljudskih potencijala nacije. Temeljem mojeg ograničenog uvida u stanje "na terenu" rekao bih da navedeni ciljevi nisu postignuti u zadovoljavajućoj mjeri. Zašto? Dva su glavna uzroka: nedovoljno novca i postojeći teritorijalni ustroj.
Sve se promijenilo pa i nastavnički "posao". Učiteljstvo se profesionaliziralo i standardiziralo nacionalnim obrazovnim standardima. Standardizacija ima prednosti i nedostataka. Ona ograničava nastavničku "samovolju", ali i kreativnost. Diskusija o optimiziranju ova dva aspekta standardizacije i dalje traje. Svojevrsno je rješenje u jačanju profesionalizacije nastavničkog kadra, osobito unapređivanju njihove psihološko-pedagoške kompetentnosti o kojoj ovisi kvaliteta poučavanja. Nije da nastavnici ne znaju što treba poučavati već je problem kako ta znanja, vještine, vrijednosti i navike posredovati.
Jesu li današnja djeca zahtjevnija, da ne kažemo problematičnija? Što im najviše treba u suvremenom odgoju i obrazovanju? Kako to utječe na nastavničku profesiju?
Današnja su djeca i zahtjevnija i "problematičnija". Ulaze u školu s više znanja i dilema. Izvori su znanja raznovrsniji i dostupniji, a slično je i sa odgojnim čimbenicima. I primarna i sekundarna socijalizacija (u obitelji i školi) dobila je i dobiva sve jaču odgojnu konkurenciju. Kako se vrijednosti i stavovi najviše uče po modelu, a modeli su uspješni pojedinci, što ako su društveno uspješni oni koji nisu moralni? Kako se uči cijeli život, tzv. tercijarna socijalizacija u odraslosti potire efekte primarne i sekundarne. U slobodnom prijevodu mogli bismo reći da, primjerice, više odgaja sudska praksa nego školski odgoj.
Profesor Pastuović sudjelovat će u trećoj panel raspravi na konferenciji "Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska" u organizaciji 24sata. Konferencija se odvija u sklopu Interlibera, najvećeg sajma knjiga u Hrvatskoj čija je ovogodišnja izdvojena tema 'Znanje i učenje' u petak i subotu, 15. i 16. studenog.
Partneri konferencije su RBA, Zagrebački Velesajam i INA.