Radovan Fuchs bio je ministar znanosti i obrazovanja od 2009. do 2011., a u ministarstvu znanosti proveo je ukupno sedam godina. Nedavno je proglašen posebnim savjetnikom premijera za provedbu kurikularne reforme.
Na konferenciji “Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska” koja će se održati 28.svibnja u Obrtničkoj komori u Zagrebu sudjelovat će kao sudionik panela o visokom obrazovanju i zapošljavanjima mladih.
---> Broj mjesta na konferenciji je ograničen. Prijavite svoj dolazak još danas klikom na link
Što su po vama najveći problemi u hrvatskom obrazovanju?
Najveći problem u hrvatskom obrazovanju je nedovoljno financiranje, a drugi najveći problem je raspodjela sredstava. Dakle, i ovo malo novca koji izdvajamo za obrazovanje nije najbolje raspoređeno.
Što se tiče visokog obrazovanja, tu je svakako nedostatak autonomije u pogledu zapošljavanja i raspodjele dodijeljenog novca. Istraživanja pokazuju da povećanje autonomije sveučilišta u pogledu autonomne raspodjele sredstava i kadrovske politike dovodi do povećanja kvalitete i bolje pozicioniranosti na rang-listama svjetskih sveučilišta. Trenutno imamo situaciju da se plaće zaposlenicima na sveučilištima isplaćuju temeljem uredbe o koeficijentima u javnim službama, što rezultira time da su jednako plaćeni i onaj docent, izvanredni i/ili redoviti profesor koji radi „malo“ i onaj koji radi „više“.
Morao bi postojati sustav koji bi omogućio nagrađivanje onih koji rade više i bolje. Dakle treba uspostaviti sustav pune autonomije sveučilišta uz postojanje jasne odgovornosti za utrošena sredstva. O tome kako bi taj sustav trebao izgledati i tko bi davao konačan prijedlog koga treba nagraditi a koga ne, da se raspravljati.
Zašto u posljednjih 20 godina nije provedena nijedna cjelovita obrazovna reforma?
Potrebno je prije svega definirati taj pojam. Ono što je u javnosti sada percipirano kao „cjelovita obrazovna reforma“ jest „reforma svih kurikuluma“. Iako je to svakako jedan bitan dio reforme obrazovanja, cjelovita obrazovna reforma je mnogo širi pojam koji u sebi obuhvaća i npr. nastavak decentralizacije obrazovanja ili povratak centralizaciji što obuhvaća i financijski i društveni položaj odgojno-obrazovnih djelatnika. Tu je onda i opremanje škola, ali i eventualno novi sustav upravljanja obrazovnim ustanovama.
Mislim da imamo priliku reformirati cijeli sustav uz pomoć europskog novca, međutim Operativni program u kojim su definirane aktivnosti i projekti koji se mogu financirati nije napravljen. Stoga je je nužno razgovarati s EK o mogućim promjenama.
Što su po vama preduvjeti za provedbu reforme i tko je po vama nosi “na svojim leđima”?
Sasvim je jasno da bilo koju reformu unutar sustava obrazovanja “na svojim leđima“ nose odgojno-obrazovni djelatnici. Možemo mi napraviti idealne kurikulume, imati idealno opremljene škole, ali ako ne budemo dali zaposlenicima obrazovnog sustava društveni položaj koji zaslužuju, kao i zadovoljavajući sustav primanja u kojem će se njihov trud i rad na kraju krajeva i financijski nagrađivati, reforma teško da može uspjeti.
Prema podacima HZZ-a, fakulteti ne prate preporuke s tržišta rada. Što treba promijeniti da diplomanti izađu sa studija spremni za zapošljavanje?
Nije nužno da svi fakulteti upisuju studente prema potrebama tržišta. Uostalom, jako je teško s financijskom osnovicom i gospodarskom situacijom kakvu u Hrvatskoj imamo predvidjeti buduće potrebe tržišta rada.
To je uostalom pokazala i nedavna studija Ekonomskog fakulteta. Međutim ono što svakako možemo i trebamo napraviti je da što je više moguće potičemo upise na biomedicinske studije, prirodoznanstvene studije, tehničke i sl. Naravno da tu tek počinje naš posao.
Ono što je puno važniji zadatak je kako one koji završe te studije zadržati u Hrvatskoj. To nikako ne znači da im trebamo zabraniti da se usavršavaju izvan Hrvatske, ali moramo pronaći način da svojim znanjem i iskustvom pomognu državi. Da bi to mogli moramo im osigurati uvjete rada i adekvatna primanja.
Zbog iseljavanja, Hrvatskoj nedostaje radnika u sekundarnim i tercijarnim zanimanjima. Iako potičemo strukovna obrazovanja, proizvodnja i obrtništvo su godinama u padu. Kako ovaj problem dovesti u balans?
Prije 90.-ih smo u Hrvatskoj imali plansko gospodarstva i u skladu s njim i plansko strukovno obrazovanje. Pa bi tako država donijela gospodarski plan za određeno razdoblje, te s njim i plan za upis u određene programe strukovnog obrazovanja. Danas imamo tržišno gospodarstvo, ali još imamo plansko strukovno obrazovanje. Naime, država i dalje donosi PLAN upisa u strukovne škole. Ono što bi moglo biti rješenje je da se u dijelu strukovnog obrazovanja uvede tzv. dualno obrazovanje, u kojem učenici upisuju tvrtke, a ne škole. Tada nema planiranja nego se upisuje onoliko učenika koliko gospodarstvo, odnosno pojedini gospodarski subjekt odluči prema potrebama. Međutim, bez obzira na to i dalje će nam ostati gotovo nerješiv problem kako privući učenike da upisuju određena zanimanja. Jer se broj djece koja upisuju pojedine programe u zadnjih 10 godina smanjio za 70%. A to su upravo ona zanimanja koja nam trenutno u gospodarstvu nedostaju, od turizma, do brodogradnje, građevine i poljoprivrede. Nadalje, treba se zapitati zašto najveći broj učenika koji završe četverogodišnje strukovne škole nastavljaju visokoškolsko obrazovanje a ne ulaze na tržište rada.
Fakulteti u zapadnim zemljama kroz svoj sustav obrazovanja studentima omogućavaju jako puno praktičnog iskustva, stažiranja, rada u tvrtkama i institucijama, dok naše visokoškolsko obrazovanje to ne podržava. Zbog čega se stvari u Hrvatskoj ne mijenjaju ako modeli stranih obrazovanja pokazuju da su njihovi naraštaji puno osposobljeniji?
Postoji i u hrvatskoj odlični primjeri suradnje s gospodarstvom npr. RIT-Croatia i Sveučilište u Splitu. To su međutim pojedinačni primjeri, ali sustav u ostalim visokoškolskim institucijama praktički ne postoji. Ono što bi trebalo napraviti je pitati npr. Hrvatsku gospodarsku komoru da preuzme ulogu izgradnje sustava povezivanja s gospodarstvom kao što je to slučaj u drugim EU zemljama. Jer tko će bolje razviti taj sustav od najveće poduzetničko potporne institucija kojoj je to uostalom i jedna od temeljnih uloga i zadataka.
Što mislite o državnoj maturi, a što o bolonjskom sustavu? Je li to u Hrvatskoj pravodobno i pravovaljano implementirano?
Državna matura je sasvim sigurno najbolji projekt u obrazovanju u novijoj hrvatskoj povijesti za kojeg je najzaslužniji bivši ministar Dragan Primorac. Loše je to što je odlaskom ljudi iz ministarstva, koji su taj sustav uveli, došlo do pada kvalitete ali i narušavanja osnovnog koncepta. Pa smo tako svjedočili o javno problematiziranim slučajevima kada su bez osnove neka pitanja proglašavana teškim a koja je točno riješilo više od 80% učenika. Sjetimo se samo i pogrešaka vezanim uz curenja pitanja i sl. Sve je to dovelo do pada povjerenja u državnu maturu a to nikako nismo sjeli dozvoliti.
Bolonjski sustav je sustav koji je osmišljen temeljem istraživanja koje je pokazalo da veliki dio studenata nakon treće godine odustanu od studija te nakon dvije ili tri godine studiranja imaju identičnu kvalifikaciju kao i ona osoba koja uopće nije niti upisala fakultet što nikako ne može biti ispravno. Da bi se taj problem riješio osmišljen je tzv model 3+2 kako bi se omogućilo da i oni studenti koji bi inače odustali od studija steknu ipak neku višu kvalifikaciju od srednjoškolske. Međutim od odlične ideje i namjere došli smo do nešto lošije realizacije u Hrvatskoj. Umjesto da imamo (na studijima gdje je to moguće) manji broj programa u prve tri godine a veći broj usmjerenja u zadnje dvije napravljeno je upravo obrnuto. Veliki broj fakulteta je pribjegao rješavanju tog problema na način da su prešli na tzv. integrirane studije na kojima je odustajanje od studija i dalje velik pa je negdje čak i 50% što nam govori da dobro osmišljen sustav nije na svim fakultetima na pravi način implementiran. Napominjem da je na nekim studijima poglavito medicinskih struka takav pristup opravdan ali na brojnim drugim baš i nije. Zaključno mislim da je na hrvatskim visokoškolskim institucijama nužna ozbiljna revizija hrvatskog modela primjene Bolonjskog procesa pored ostaloga.
Partneri konferencije su Obrtnička komora Zagreb, RBA, HEP, Ina, T-HT, Hrvatska pošta i e-student.
Više i na Facebook eventu.