Priča o trudnici kojoj nitko od liječnika specijalista u Zagrebu ne želi napraviti pobačaj, odnosno fetocid, jer je dijete smrtno bolesno, te ugrožava i nju, uzburkala je hrvatsku javnost kao malo koja tema u posljednje vrijeme. S pravom. Strašno je što prolazi ta žena, ali glavni je problem u tome da se većina žena u takvoj ili sličnoj situaciji doslovce nema kome obratiti za pomoć. Kod nas se sustavno ne rješavaju problemi koji muče one najugroženije. A među njima su brojna djeca koja žive s poteškoćama. Neovisno o tome jesu li to fizičke, mentalne, senzorne ili druge poteškoće, poremećaji, bolesti, za veliki broj takve djece nema sustavnog stručnog praćenja, terapija, svega onoga što bi toj djeci omogućilo prvenstveno napredak, a onda i što normalniji život u zajednici. I tu naša država pada na testovima kvalitetnog društva. Pomoćnici u nastavi, možda i jedina svakodnevna karika za brojnu djecu da budu u školi, prosvjedovali su prije dva tjedna.

Predali su tad i zahtjeve u Vladu, da im se omogući barem minimalac, ali i stalni ugovori. Iz Vlade ni glasa. Očito, problem za nadležne ne postoji. Tamo neki ljudi, koji pomažu tamo nekoj djeci, u tamo nekim školama, dobivaju neki novac za to i priča je završena. A priča samo postaje sve teža i ozbiljnija. Jer tko će se brinuti za tu djecu kad pomoćnici napokon odustanu? Ili krenu u štrajk, kako i najavljuju? Tko će toj djeci i njihovim roditeljima objasniti zašto država ne poštuje vlastite zakone, čak i Ustav, jer ne poštuje pravo sve djece na jednake uvjete obrazovanja?

Strategija inkluzivnog obrazovanja mora biti nacionalna. Ona mora okupiti stručnjake, koji će napraviti objektivne analize i dugoročan sustav stalnog zapošljavanja pomoćnika u nastavi, psihologa, logopeda, postaviti temelje za sustavan odgojni rad u školama, kako za djecu s poteškoćama, tako i za svu ostalu. Jer nebriga za samo jednog člana pokazuje da se oni koji bi trebali, ne brinu ni za koga.