Mašta može raditi čuda, remek-djela koja će zadiviti svijet. No istodobno mašta može biti i kreator nečeg užasnog, promašenog, beskorisnog. Upravo takve rezultate proizvodi i mašta automobilskih dizajnera kad im nadređeni dopuste da se malo (previše) opuste. A to je u pravilu samo kod konceptnih automobila jer kod serijskih su mnoge forme unaprijed zadane tehnologijom, propisima, ergonomijom i prije svega cijenom. Zato se kod mnogih konceptnih automobila dizajneri malo previše zaigraju i stvore nešto što poslije, s vremenskim odmakom, izgleda potpuno besmisleno, pa čak i smiješno. No to vrijedi samo za neke konceptne automobile. Većina njih je poput serijskog modela svojevrsna zadana forma na kojoj se isprobavaju nove tehnologije i nova dizajnerska rješenja. No takvi konceptni automobili su bez sumnje osjetno manje zanimljivi stoga ćemo se koncentrirati na modele kod kojih su kreatori pustili mašti na volju. Kroz povijest automobila tako su nastajale nevjerojatne konceptne kreacije.

Pedesete i šezdesete obilježio je tehnološki napredak tako da su nuklearni pogon, levitiranje i nevidljiva zaštitna polja smatrani sasvim normalnim rješenjima za blisku budućnost. Sedamdesete i osamdesete su svemu dodale jednu veliku dimenziju neukusa i ružnoće, devedesetih je stiglo otrežnjenje, a s novim milenijem uzlet. No od početka aktualne krize spektakularni koncepti su prava rijetkost.

Renault Racoon (1992.)

Automobil na kojem je teško razlikovati prednji i stražnji dio ima biturbo V6 motor, pogon na sve kotače, daljinsko otvaranje kupole, navigaciju i kamere umjesto retrovizora. Najzanimljivije - on je amfibija i plovi brzinom 8 km/h.

Ford Seattle-ite (1962.)

Vizionarski automobil, ali istodobno tipično američko pretjerivanje. Koncept s pogonom i upravljanjem na četiri kotača ima navigacijski uređaj. Pokreću ga gorive ćelije ili nuklearni generator. Neke od tih stvari su danas stvarnost.

Citroën Osmose (2000.)

Meka za autostopere. Osnovna ideja Osmosea je povezanost između vozača i pješaka koji trebaju prijevoz. Komunicira se mobilnim telefonima preko danas zastarjelog WAP-a, a Osmose ima i zaslon koji pokazuje kuda putuje.

IAD Allien (1986.)

Automobil koji je trebao konkurirati superautomobilima poput Lamborghinija Countacha. Zbog težnje za savršenom aerodinamikom izgleda, blago rečeno, nakaradno. Za pogon je zadužen središnje smješten V8 motor iz Formule 1.

Peugeot Movie, 4002, Moonster... (2001.-2007.)

Peuegotov natječaj u kojem su neafirmirani dizajneri dobili priliku izraditi konceptni automobil koji bi poslije bio izložen na salonu u Parizu otkrio je kako bi stvari u automobilskoj industriji izgledale da o svemu odlučuju samo dizajneri. Bilo bi tu bez sumnje impresivnih modela, ali i zastrašujućih osobnih fantazija previše maštovitih dizajnera. Takvi su redom bili pobjednici ovog natjecanja Moonster, 4002, Flux i Movie. Automobili pred kojima zapanjeno stanete i onda se pitate što je, zaboga, autor htio ovim poručiti ili pokazati? Ako je to budućnost, molim, ostavite nas u prošlosti.

Mazda Taiki (2007.)

Možda je tada ludi dizajn u kombinaciji s motorom Wankel izgledao kao još jedna fantazija Japanaca, no očito je da današnje Mazde imaju dosta zajedničkih dizajnerskih detalja s Taikijem. Dokaz kako od ludo zamišljenog koncepta ipak ponekad ima nekakve koristi.

Dodge Tomahawk (2003.)

Ima četiri kotača, ali nije auto. Dodge Tomahawk ide 480 km/h, samo što se nitko nije usudio voziti više od 160 km/h.

Aurora Safety Vehicle (1958.)

Dobra ideja, ali katastrofalna realizacija. Aurora je imala sigurnosne pojaseve i kavez, zaštitu od udarca s boka, čak i zaštitne odbojnike za pješake. Trebala je u seriju, no loša kvaliteta i izgled sve su planove srezali na početku.

Studebaker Astral (1957.)

Mašta može svašta. Ovaj automobil “za 2000. godinu” nema krov, prozore i vrata jer putnike od vjetra kiše i sudara štiti nevidljivi zaštitni plašt. Pogon je naravno - nuklearni, a kao dodatnu posebnost Astral ima samo jedan kotač.

Rinspeed Squba (2008.)

Idealan za one koji vole izravno iz auta uroniti u more, nije za zaboravne jer dobro dođu i boce za ronjenje. Čini se kako je čitav smisao postojanja Rinspeeda svake godine za salon u Ženevi smisliti nešto otkačeno i besmisleno.

Honda Fuya-Jo (1999.)

Kad Japancima, koji inače nisu neki majstori za tulum, padne na pamet osmisliti auto za lude noćne izlaske, rezultat može biti samo - fijasko. Fuya-Jo ima “milijun” vata ozvučenja, no tko bi s ovakvom rugobom u noćni provod?